POVIJESNI FILM

POVIJESNI FILM, također historijski film, naziv za svaki (najčešće igr.) film s radnjom u prošlosti, u kojem se obično prikazuju stvarni (»povijesni«) likovi i događaji. Kao i kod pov. romana, uvijek je problematično koliko pojedini likovi i događaji uistinu imaju hist. karakter: da li su prikazani ljudi i zbivanja povijesno relevantni ili sekundarni (čak anonimni); da li su prikazani tek detalji neke epohe koji uokviruju radnju koja bi se mogla »zbivati bilo kada« (tzv. filmovi s povijesnom pozadinom), ili pak njezine bitne komponente. U tom smislu, na filmu se mogu razlikovati sljedeći pristupi povijesti: a) »oživljavanje« epohe na osnovi hist. dokumentacije; b) aluzivnog karaktera, kada se pov. epoha evocira iz suvremene perspektive; c) osnovne pov. činjenice i ikonografija tek su pretekst za film. djelo po strukturi i obilježjima dr. žanra. S obzirom na vremensku distancu, pov. filmovi dijele se na one iz davne prošlosti, nedavne prošlosti (o kojoj još postoje svjedoci) i suvremenosti (ovo tek kao teorijska hipoteza). Prema žanrovskim obrascima P. se može dijeliti na: 1) povijesni spektakl; 2) povijesni ratni film; 3) povijesni pustolovni (akcioni) film; 4) pseudomitološki film (koji stilski i ikonografski često graniči s film. → bajkom); 5) legendu; 6) povijesni biografski film; 7) film nostalgije; 8) dokumentarni film (arhivski, kompilacijski ili reportažni).

P. je jedan od najpopularnijih, ali i »najskupljih« žanrova. Uz poteškoće koje pričinja verifikacija povijesnoga kao istinitoga, javljaju se — zbog potrebâ uvjerljivog »dočaravanja« pov. razdoblja, scenogr. i kostimogr. uvjerljivosti, prikazivanja modelâ ponašanja, načinâ mišljenja i komuniciranja — značajne materijalne teškoće u njegovoj proizvodnji.

Razvitak. P. se javlja vrlo rano, već u ranomu nij. razdoblju. Isprva eksploatira knjiž. baštinu, ali i usmenu predaju (s minimalnom težnjom prema dokumentiranju), orijentirajući se prema opće poznatim ličnostima i događajima. Tako, već 1898. u Njemačkoj Oskar Messter začinje tzv. prusku tematiku, a potkraj 1. desetljeća XX st. u Italiji otpočinje val mitol. i pov. spektakala (Luigi Maggi, Mario Caserini, Giovanni Pastrone). P. već u svojim počecima njeguje i polj. kinematografija (Edward Puchalski, Aleksander Hertz), ustrajući posebno na ekranizacijama romanâ Henryka Sienkiewicza. Pravim tvorcem žanra može se smatrati David W. Griffith svojim »Rađanjem jedne nacije« (1915), dok idućim filmom »Netrpeljivost« (1916) demonstrira kako pov. događaji mogu poslužiti kao pretekst izlaganja i razvijanja neke opće ideje. U SAD već u to najranije doba postoje i filmovi o osvajanju Divljeg zapada (koji graniče s → vesternom). U nij. razdoblju P. kao žanr vrhunske rezultate postiže u SSSR-u, u igr. djelima Sergeja M. Ejzenštejna, Vsevoloda I. Pudovkina i Vladimira M. Petrova, dok Dziga Vertov svojim dokum. reportažama nastoji »oslikati povijest na djelu« a Ester I. Šub stvara prvi kompilacijski dokum. film pov. tematike.

Po dolasku zvuka jača uloga dokum. filma u okvirima žanra. Nova tehnika omogućuje bolje hist. dokumentiranje, dok tok pov. zbivanja (npr. Španjolski građanski rat, Kinesko-japanski rat i dr.) dovodi do znatne ideologizacije i politizacije. Faš. režimi u Italiji i Njemačkoj proizvode brojne pov. filmove u nacionalno-propagandne svrhe (npr. Carmine Gallone i Augusto Genina odn. Carl Froelich i Veit Harlan), u Francuskoj pojedini pov. filmovi Renéa Claira i Jeana Renoira služe kao potpora politici Narodne fronte, a snimaju se i izrazito aluzivna djela (»Herojski kermes«, 1936, Jacquesa Feydera), u Austriji se proizvode brojni → filmovi nostalgije iz vremena monarhije (Willi Forst), u Vel. Britaniji se — u produkciji Alexandera Korde — začinje tzv. imperijalni film, dok pojedina djela (npr. »Vatra nad Engleskom«, 1937, Williama K. Howarda) kao da naslućuju nadolazeći II svj. rat (u tom je smislu još jasnije propagandno intoniran »Aleksandar Nevski«, 1938, S. M. Ejzenštejna, o bici Rusa i Nijemaca na Čudskom jezeru). Nakon II svj. rata u većini kinematografija snimaju se ratni filmovi o I i II svj. ratu — isprva uglavnom s glorifikatorskih, potom s izrazito antiratnih stajališta; tada pov. filmovi sve češće počinju zadobivati obljetnički karakter. U to je doba na Zapadu otkrivena jap. kinematografija, u kojoj je polarizacija između povijesne (jidai-geki) i suvremene tematike (gendai-geki) najočitija, a i najpoznatiji redatelji često se prihvaćaju pov. filmova (Kenji Mizoguchi, Akira Kurosawa). Potkraj 50-ih godina u Italiji se reafirmiraju (pseudo)pov. i (pseudo)-mitol. filmovi, gotovo istodobno i u SAD, dok u Poljskoj ponovno jača proizvodnja nacionalno »obojenih« pov. filmova na bazi domaće knjiž. baštine (Jerzy Kawalerowicz, Aleksander Ford, Andrzej Wajda, Jerzy Hoffman). Osebujnim tretiranjem prošlosti odlikuje se (od 60-ih godina) madž. kinematografija (Miklos Jancsó, András Kovács), dok se u ČSSR najrazličitijih podžanrova pov. filma (uglavnom u kasnijoj fazi karijere) prihvaća Otakar Vávra. P. u 70-im godinama sve manje inzistira na pov. ličnostima i zbivanjima, a sve više na ilustriranju epohâ (Bernardo Bertolucci). U SFRJ u tom žanru prevladava nedavna prošlost — mahom akcioni film iz NOB-e.