PORNOGRAFSKI FILM

traži dalje ...

PORNOGRAFSKI FILM, žanr koji u prvom redu odlikuje naglasak na prikazivanju seksualnog života čovjeka. Za razliku od tzv. ljubavnih filmova, kao i onih snažno prisutne erotičnosti (→ erotika na filmu), pornografskim se smatra film u kojem se od svih oblika ljubavi inzistira upravo na njezinu fiz. aspektu, odn. taj aspekt služi kao okosnica filma, a njegova prezentacija može se kretati u širokim granicama: od nagovještaja do potpune eksplicitnosti. Budući da je teško utvrditi granicu između prikaza ljubavi i erotičnosti (pa i seksa) s jedne, i eksplicitne prezentacije spolnosti s druge, kao definiens se često koristi i stupanj kršenja tabua na području prikazivanja seksualnosti odn. društveno zabranjenih ili potiskivanih aspekata spolnog ponašanja, a potom (ponekad) i svođenje cjelokupne čovjekove egzistencije na dimenziju spolnosti. Kako u raznim sredinama postoje različiti kriteriji i norme u vezi sloboda prikazivanja spolnog života, teško je odrediti definiciju žanra koja bi sâme fakte seksualnog života upotrijebila kao čvrste i trajne definiense ili kriterije. Tako se ponekad i sâma aluzivnost (fiz., verbalna, simbolička) može tretirati kao pornografija (takav P. ograničen je na prikazivanje onih dijelova tijela koji nisu tzv. primarni seksualni simboli). Usporedo s rušenjem zabrana razvijalo se sve nedvosmislenije prikazivanje spolnog života, pa dolazi do prikaza primarnih seksualnih simbola, simulacije spolnog akta, zatim vršenja spolnog akta te prikaza altern. i patol. vidova spolnosti. Ovakav razvoj istodobno globalno definira razvojnu liniju žanra u većini sredina: najprije se razvija tzv. meki pornografski film (engl. soft-core) odn. simulirano prikazivanje spolnog čina, zatim i tzv. tvrdi pornografski film (engl. hard-core /ponekad i stag: jelen-petogodišnjak, mužjak raznih vrsta sisavaca/). Velik utjecaj na razvitak žanra imaju društv. norme, pa je upravo unutar njega karakteristično da neki filmovi, promjenom pisanih ili običajnih zakona, prestaju biti smatrani pornografskima (kao što je to, npr., bio slučaj s nekim ostvarenjima iz doba tzv. seksualne revolucije 60-ih i 70-ih godina). Zbog toga je pornografija, a i njezina definicija, primarno soc. kategorija, jer se nešto definira kao pornografsko tek na nivou opscenoga, odn. u odnosu na vrijeđanje »dobrog ukusa« ili »javnog ćudoređa« određene sredine. Dramaturgija žanra karakterizira ga očitije od sâmog »stupnja« u prikazivanju spolnosti, a posebno sâm sadržaj filmova: u njima manifestiranje seksualnosti najčešće dominira svakom pojedinom sekvencom. Štoviše, u skladu s tim učestali su pojedini tipovi razvijanja radnje; filmovi žanra u velikom su broju lišeni zapleta u najdoslovnijem smislu, pa imaju gotovo pikaresknu, mozaično-stepeničastu strukturu (kao i dobar dio pornografskih romana); najčešće započinje nekom izlikom za spolni čin, nakon čega slijedi serija seksualnih iskustava što progresijom vodi ka sve slobodnijim i neobičnijim oblicima seksualnosti da bi završilo nekom dosjetkom ili klišeiziranom odlukom o »promjeni načina života«. Radnja uglavnom prati događaje vezane uz jednu junakinju ili junaka (otuda i učestali naslovi filmova koji sadrže samo neko ime). Ostvarenjima žanra uglavnom se osporava umj. vrijednost zbog male informacijske vrijednosti, neukusa, nedostatka mašte, stereotipnosti i klišeiziranosti.

Pojava prvih filmova pornografskog karaktera teško se može utvrditi; oni nisu nastajali u okviru institucionalizirane, → dominantne kinematografije, niti su prikazivani u odgovarajućoj kino-mreži (zbog njezine ovisnosti o svim drž. i državotvornim institucijama). Međutim, upravo kao posljedica zabranâ na području spolnosti i potrebe za pornografskim filmom zbog njegove erotske djelotvornosti, P. se javlja vrlo rano — u altern, kinematografiji, i to njezinom najanonimnijem, pa i najopskurnijem vidu koji vrlo često djeluje ilegalno: često pod nazdorom »podzemlja« (ponekad vezanoga uz prostituciju), proizvođen od raznih »odbačenika« film. industrije ili diletanata (u zemljama s nešto liberalnijim pogledima, odakle se krijumčari u druge), uz male honorare, na niskoj realizacijskoj razini, većinom kraćeg trajanja (po otkriću substand. formata uglavnom na 8mm i 16 mm vrpci), prikazivan je u »sumnjivim« četvrtima a propagiran uglavnom »usmenom predajom«. Takve okolnosti proizvodnje i plasmana, kao i ilegalnost sâme djelatnosti, razlog su što je golema većina starijih pornografskih filmova izgubljena. Ipak, postoje podaci da su već 1904. pornografski filmovi za odgovarajuću prikazivačku mrežu proizvođeni u Argentini, 1905. u Francuskoj, a 1915. u SAD. Također, tvrdi se da su pornografski filmovi istodobno realizirani i u okrilju film. industrije, od profesionalaca — iz dokolice i kao dodatak »slatkom životu« onih koji su do takvih filmova mogli doći (osobito za »ludih dvadesetih«, kada film i dosiže razinu indus. proizvodnje), ali i kao izraz radoznalosti koja se ne mora kvalificirati kao pervertirana, ili kao pokušaj istraživanja film. potencijalâ u prikazu te tabuizirane dimenzije čovjekova života.

U sl. okolnostima P. postoji sve do sredine 50-ih godina (za II svj. rata produkcija je uglavnom znatno smanjena). Dok su zakonske prepreke i strogost → cenzure do tada bile temeljene na obrani ćudoređa, u novije doba P. se zabranjuje i iz polit., ideol. razloga: tako, u SAD se najprije tvrdilo da je to »zaraza pridošla iz iskvarene Evrope«, dok se u mnogim kapitalističkim državama pojava pornografskog filma tumačila kao »komunistički subverzivni akt«; inače, u socijal. zemljama proizvodnja žanra potpuno je onemogućena.

Društv. zabrane pornografskog filma počinju, kao posljedica rušenja tabuâ na području spolnosti, slabiti potkraj 50-ih godina, a još više za tzv. seksualne revolucije potkraj 60-ih (to je razdoblje zamjetljivijeg prijelaza od soft-corea na hard-core). P. se počinje prikazivati, najčešće uz »dobna ograničenja«, u specijaliziranim kinima, a na Zapadu ga je čak dopušteno i javno oglašavati. Objavljuju se brojni bogato ilustrirani časopisi posvećeni isključivo takvoj film. produkciji, nekada potpuno anonimni stvaraoci postaju općepoznati (npr. am. redatelj Russ Meyer), također i protagonisti (npr. Linda Lovelace iz filma »Duboko grlo«, 1972, Gerarda Damiano), održavaju se festivali, dodjeljuju godišnje nagrade. Novost tih ostvarenja jest uvođenje humorne komponente (osobito u filmovima am. i dan. proizvodnje), radnja se sve češće usredotočuje, gradi oko dominantnoga ženskog lika (ranije je u središtu češće bio muškarac), kao izlika za javno prikazivanje (što je i ranije bio čest slučaj) navodi se »obrazovna funkcija« — pouka iz seksualnog života (npr. u SR Njemačkoj /npr. film »Helga«, 1967, Ericha F. Bendera, s glumicom Ruth Gassmann/). Zbog svega toga P. počinje konkurirati na ovom području neusporedivo sputanijoj dominantnoj kinematografiji, koja sâma počinje ponešto smanjivati vlastite stege; tako u Italiji postaje legitiman žanr poznat kao erotico-pornografico — soft-core filmovi u kojima glume i pojedine danas dosta poznate glumice (Edwige Fenech, Barbara Bouchet, Eleonora Giorgi, Gloria Guida, Stefania Casini, Lily Carati i dr.). Smanjenje zabranâ može, međutim, postupno i smanjiti zanimanje za pornografski film.

Komponenta koja se procjenjuje kao pornografska učestala je međutim, i u produkciji eksp. filmova. Zapaža se još u doba franc. avangarde 20-ih godina, kasnije u filmovima am. avangardistâ Kennetha Angera, Andyja Warhola i Paula Morrisseyja, a dijelom i polit. filma (tako, šved. film Vilgota Sjömana »Ja sam znatiželjna — žuto«, 1967 /s glumicom Lenom Nyman/ proglašavan je »otvoreno pornografskim«). Pripadnici i apologeti avangardnih i eksp. tendencija opravdavaju te »pornografske elemente« svojih ostvarenja slobodom stvaralaštva, pravom umjetnika na eksperimentiranje te otkrivanjem estetske dimenzije u golotinji i spolnosti, ali su oni za njih i protestni akt protiv društv. hipokrizije, zastarjelih kult. zasada i, posebno, učmalih konvencija u kinematografiji. Zastupnici polit. filma spolnost promatraju i kao sredstvo polit. akcije, potrebu za prikazivanjem društveno-polit. uvjetovanosti sâmoga seksualnog života, a u otvorenom pokazivanju spolnosti vide i jedan od oblika osvještavanja, oslobađanja i preobrazbe čovjeka.

LIT.: K. Tynan/S. Zito, Sinema. American Pornographic Films and the People Who Make Them, New York 1974; H. Scheugl, Sexualität und Neurose in Film, München 1974.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

PORNOGRAFSKI FILM. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4153>.