POLJSKA

POLJSKA. God. 1893-95. više raznih aparata za »oživljavanje fotografija« konstruirali su Piotr Lebiedziński, Jan i Józef Popławski, te najznačajniji među njima — Kazimierz Prószyński, koji svojim pleografom snima i kratke dokum. i igr. prizore. Prve javne film. projekcije održavaju se 1896. u Krakovu, Varšavi i Łódźu. God. 1896-98. Bolesław Matuszewski snima u Poljskoj (ali i u dr. zemljama) kratkometr. filmove za programe braće Lumière, a 1898. objavljuje u Parizu 2 studije o filmu, čime postaje i prvi polj. teoretičar filma. God. 1899. otvara se u Łódźu prvi stalni kinematograf, a 1902. osnovana je prva akcionarska produkcijska kuća Pleograf (koja se bavi i distribucijom). Józef Meyer (kao scenarist, snimatelj i redatelj) realizirao je prvi polj. cjelovečernji igr. film — komediju »Antoś prvi put u Varšavi« (1908) s poznatim kaz. komičarem Antonijem Fertnerom. Igr. filmom dominiraju kaz. glumci, no postupno se veća pažnja posvećuje i redateljima. Najznačajniji među njima Aleksander Hertz 1911. osniva kompaniju Sfinks koja se održala sve do 1939, proizvevši više desetaka filmova.

Ozbiljnije pretenzije na umj. značaj filma bile su već u ovom prvom razdoblju vezane za ekranizacije značajnih djela polj. književnosti. Prva poznatija je bila »Priča o grijehu« (1911) Antonija Bednarczyka prema istoimenu romanu S. Żeromskog, a još ambiciozniji pokušaj bio je pov. Film »Potop« (1913) Edwarda Puchalskog prema romanu H. Sienkiewicza (zanimanje za taj žanr u polj. kinematografiji traje i do danas). Istodobno javljaju se i pokušaji inovacijâ film. izraza, pa se već 1908. eksperimentira s ozvučivanjem filmova, a 1912. Poljak Władysław Starewicz u Moskvi realizira svoje prve anim. filmove. Neposredno pred početak I svj. rata pojavljuju se i prvi film. časopisi »Scena i ekran« (Lavov 1913) i »Kinoteatr i sport« (Varšava 1914), a u tom razdoblju počinje i djelatnost najistaknutijega polj. teoretičara filma nij. razdoblja Karola Irzykowskog. God. 1914. u filmu »Zarobljenica strasti« Jana Pawlowskog debitira Barbara Apolonia Chałupiec, koja je nakon rata nastavila karijeru u Njemačkoj i SAD, te pod imenom Pola Negri postala svjetska zvijezda.

Iako su se na teritoriju Poljske za I svj. rata vodile žestoke borbe, film. proizvodnja nije potpuno obustavljena, a najpopularnije je bilo ostvarenje A. Hertza »Varšavska Ochrana i njene tajne« (1916). Iste godine redatelj i animator Feliks Kuczkowski i crtač Lucjan Kobierski realizirali su prvi polj. crtani film »Dalekozor ima dva kraja«.

Nakon I svj. rata u nezavisnoj Poljskoj stabilizirala se i film. produkcija od oko 20 cjelovečernjih filmova. Broj kratkometražnih povećava se od 61 u 1919. do 290 u 1929 (od 1927. film. novosti postaju stalni organ Polske Agencje Telegraficzne) a u istom razdoblju broj kino-dvorana povećao se od oko 400 na više od 700. Iako u tim prvim godinama film. tehnike nije bilo dovoljno, snimljeni su filmovi o strahotama rus. carističkog režima i stjecanju nezavisnosti, npr. »Junaštvo poljskog izviđača« 1919 Ryszarda Bolesławskog (koji od 1933. režira u Hollywoodu), te »Za tebe, Poljska« (1920) A. Bednarczyka. Potom u polj. produkciji prevladavaju farse i melodrame, a upravo takvim filmovima, među kojima se ističe »Varšavski vampiri« (1925), afirmirao se Wiktor Biegański kao prvi autor koji se potpuno oslobodio utjecaja kazališta i u svojim režijama oblikovao osoban film. prosede. I dalje se ekraniziraju značajna knjiž. djela kao »Seljaci« (1922) Eugeniusza Modzelewskog prema romanu W. Reymonta, te mnogo osobniji film. iskazi »Uoči proljeća« (1928) Henryka Szara prema romanu S. Żeromskog i »Gospodin Tadija« (1928) Ryszarda Ordyńskog prema epu A. Mickiewicza. No, za razliku od dr. zemalja, u Poljskoj se filmu priklanjaju više glazbenici i slikari no književnici. Javljaju se i pokušaji film. avangarde, koja uglavnom ostaje izvan komerc. kino-mreže. Ipak, do nje dopire cjelovečernji eksp. film »Sretni obješenik, ili California u Poljskoj« (1926) koji je snimio profesor varšavske škole lijepih umjetnosti Tadeusz Pruszkowski sa svojim studentima. Kritičar Leon Trystan svoje avangardne ideje o primatu pokreta i ritma, te istraživanja »fotogeničnosti filma« također provjerava u praksi, snimajući film »Pobuna krvi i željeza« (1927). Umjerenije težnje prema novomu umj. izrazu u svom prvom filmu o ustanku 1863 — »Uragan« (1928) pokazuje Józef Lejtes, najznačajniji polj. redatelj međuratnog razdoblja.

Za to razdoblje prijelomna je 1929. godina kad je jedna od mnogih tada popularnih erotskih drama »Kult tijela« Michała Waszyńskog ozvučena (s pomoću pločâ). Uvođenje zvuka dovelo je u Poljskoj, kao i u mnogim dr. zemljama, do pada proizvodnje, pospješenog ovdje i porezom od 42%. Zbog toga je od gotovo 150 producentskih grupa ili kompanija, koliko se u Poljskoj pojavilo do II svj. rata, samo njih 6 uspjelo proizvesti više od 10 filmova. Međutim, pojava društva ljubitelja umj. filma Start (1929) bila je najznačajniji događaj polj. međuratne kinematografije; osnovali su ga mladi, lijevo orijentirani ljubitelji film. avangarde Eugeniusz Cękalski, Wanda Jakubowska, Tadeusz Kowalski, Jerzy Zarzycki i Stanisław Wohl, a uskoro su im se pridružili istomišljenici poput Jerzyja Toeplitza (nakon rata poznati povjesničar filma), Jerzyja Bossaka i Aleksandera Forda. Većina njih imala je značajnu ulogu u polj. kinematografiji i njenoj međunar. afirmaciji, dijelom u međuraću, a posebno nakon rata. U početku su članovi Starta (rasformiranog 1935) snimali kratke avangardne i društvenokritičke dokum. filmove, a već 1932. A. Ford svojim cjelovečernjim prvencem »Ulična legija« ostvaruje najznačajnije djelo međuratnoga polj. filma, u kojem ima i elemenata kasnijega tal. neorealizma. Godinu dana ranije, usprkos minimalnoj produkciji od samo 10 cjelovečernjih filmova, P. prvi put značajnije prodire na međunar. tržište: film »Moral gospođe Dulske« (1931) Borysa Newolina prema drami G. Zapolske prodan je u 13 zemalja. Polj. proizvodnja postupno se povećava (1937. dosiže 27 igr. filmova) i dobiva na vrijednosti, iako ne doživljuje prosperitet kao druge 2 »male« (obližnje) kinematografije — madžarska i čehoslovačka. God. 1933. P. se prvi put pojavljuje na jednomu međunar. festivalu (Venecija) filmom »Bijeli trag« Adama Krzeptowskog, a dolazi i do prve uspjele koprodukcije (s Čehoslovačkom) »Dvanaest stolica« (1933) M. Waszyńskog i Martina Friča, prema djelu Iljfa i Petrova. God. 1935. osvojene su i prve nagrade na međunar. festivalima: na još neafirmiranom moskovskome nagrađen je glum. ansambl u Lejtesovoj »Mladoj šumi« (1934), a u Veneciji film istog autora »Dan velike avanture« (1935); 1936. i kratkometr. film E. Cękalskog i S. Wohla »Tri filmske etide« na Chopinovu glazbu dobiva nagradu u Veneciji. Živost se osjeća i na dr. područjima: Jan Jarosz 1932. snima prvi zvučni crt. film, a osnivaju se i nove avangardne grupe (krakovska se bavi stvaranjem eksp. filmova, a lavovska teorijom i širenjem film. kulture). Potkraj 30-ih godina jača i populističko usmjerenje kinematografije, čiji su najbolji predstavnici filmovi A. Forda »Ljudi s Visle« (1937) i J. Lejtesa »Djevojke iz Nowolipeka« (1937), a najpopularniji glumac je Kazimierz Stepowski-Junosza.

Takav razvitak prekinut je 1939. napadom Njemačke na Poljsku i početkom II svj. rata, za kojega je P. bila jedina okupirana zemlja u kojoj (zbog jednodušnog otpora nacistima) nije bilo dopušteno snimanje filmova. Okupator također uništava i cijelu film. industriju, a većina filmaša napušta zemlju. No, oni koji su ostali (najznačajniji su J. Zarzycki i Antoni Bohdziewicz) povezuju se s pokretom otpora i ilegalno snimaju, između ostalog i mnoge potresne dokumente o varšavskom ustanku 1944. E. Cękalski i još neki autori odlaze na Zapad i povezuju se s vladom u Londonu, te snimajući svjedoče o polj. izbjeglicama i njihovu uklapanju u savezničku vojsku, te o borbama polj. jedinica protiv sila Osovine. Najznačajnija je ipak grupa na čelu sa A. Fordom i J. Bossakom koja još 1943. u SSSR-u osniva film. jedinicu pri I diviziji polj. armije, snimajući njezine borbe. God. 1944. u prvom većem oslobođenom polj. gradu Lublinu ta jedinica prerasta u film. produkciju polj. armije, te postavlja temelje za novu nacionaliziranu polj. kinematografiju. Njen prvi film uopće i prvi dokum. film o koncentracionim logorima bio je »Majdanek — grobnica Evrope« (1944) J. Bossaka.

Nakon oslobođenja osnovano je poduzeće Film Polski na čelu sa A. Fordom, koje sjedinjuje produkciju, distribuciju, izvoz i uvoz filmova, te film. škole. Budući da su Nijemci uništili svu film. tehniku, u početku se proizvode samo dokum. filmovi, uglavnom o borbama Poljske u II svj. ratu. No, već 1946. u Łodźu se sport. dvorana adaptira u prvi film. studio, u Katowicama (kasnije u Bielskom-Białi) nastaje studio crt. filmova, počinje izlaziti časopis »Film« (1951), a u Cannesu obrazovni film Jarosława Brzozowskog »Wieliczka« biva nagrađen. Polj. publika najviše je zainteresirana za igr. filmove, pa prvo takvo poratno ostvarenje »Zabranjene pjesme« (1947) Leonarda Buczkowskog, u kojem je jednostavna fabula o sukobu nacistâ i polj. domoljubâ okvir za antologiju pjesama zabranjenih pod okupacijom, doživljava nesumnjiv uspjeh kod široke publike. Sljedeći filmovi »Posljednja etapa« (1948) W. Jakubowske i »Granična ulica« (1949) A. Forda postižu znatno veće domete i pobuđuju pažnju međunar. javnosti. Vremenom u kinematografiji počinju prevladavati birokratske i staljinističke snage koje oslonac traže u estetici socijal. realizma. Tako je J. Zarzycki morao svoga »Varšavskog Robinsona« (1948), po nekima najbolji film tog doba, preraditi — zbog osude da je »pravi produkt propale koncepcije nacionalne solidarnosti« — i pretvoriti prvotnu fabulu o maloj grupi ljudi koji se skrivaju u ruševinama za vrijeme varšavskog ustanka u priču o sovj. radio-operateru među polj. ljudima s novim nazivom »Neukrotivi grad« (1950). I Jan Rybkowski je morao preraditi intimnu dramu u svom prvijencu »Kuća u divljini« (1950), da bi 1952. snimio film »Prvi dani« koji se smatra »uzorom socrealizma«, pa u tom smislu čak premašuje u Karlovym Varyma nagrađene »Dvije brigade« (1950) koje su snimili studenti akademije u Łodźu pod vodstvom E. Cękalskog.

Sredinom 50-ih godina dolazi do procesa destaljinizacije i kritike socrealizma. U tome je značajno mjesto imao J. Bossak koji je kao šef dokum. proizvodnje inicirao tzv. crnu seriju s filmovima kao što su »Pažnja, huligani!« (1955) Jerzyja Hoffmana i Edwarda Skórzewskog o neprilagođenoj mladeži, »Gradić« (1956) Jerzyja Ziernika — dramatična slika raseljavanja, »Gdje vrag kaže laku noć« (1956) Kazimierza Karabasza i Władysława Ślesickog o tužnom životu mladih koji nemaju gdje provesti slobodno vrijeme, te »Varšava 56« (1956) J. Bossaka i J. Brzozowskog — potpuno nekonvencionalna slika gl. grada. U igr. filmu promjene se naslućuju u »Celulozi« i »Pod frigijskom zvijezdom« (oba 1954) Jerzya Kawalerowicza koji u prikazu života seljakâ u međuratnom razdoblju stvara složene likove i koristi se prosedeom u kojem se naslućuju utjecaji ranoga sovj. filma i tal. neorealizma. Istodobno A. Ford u svomu najboljem filmu »Petorica iz ulice Barske« (1954) za junake uzima delinkvente, čije je devijacije skrivilo odrastanje u okrutnim ratnim uvjetima, te osvaja nagradu u Cannesu, čime započinje prodor Poljske među najcjenjenije svjetske kinematografije. Njegov asistent Andrzej Wajda s gotovo istom glum. ekipom snima svoj prvijenac »Pokoljenje« (1954), ratnu tragediju o mladim borcima pokreta otpora; u njoj debitira Zbigniew Cybulski, najugledniji polj. filmski glumac uopće.

God. 1955. polj. produkcija se reorganizira podjelom na 7 producentskih grupa (najpoznatije su Kadr pa Iluzjon, Kamera i Rytm), kojima su na čelu istaknuti sineasti. Dalja destaljinizacija društva, te promjene na čelu polj. partije i države 1956. dovode do naglog razvitka svih stvaralačkih potencijala. Opsesivna tema II svj. rata i njegova utjecaja na svijest pojedinca, ali i na razvitak poratne Poljske, građa je za niz izuzetnih djela: »Kanal« (1956) i »Pepeo i dijamant« (1958) A. Wajde, »Pravi kraj velikog rata« (1957) J. Kawalerowicza, »Eroica« (1958) Andrzeja Munka, »Orden za hrabrost« (1959) i »Nitko ne zove« (1960) Kazimierza Kutza. I suvremenim temama poljski se filmaši bave s mnogo uspjeha — prosedeom koji ima mnogo dodirnih točaka s franc. novim valom. No, o utjecaju se teško može govoriti, jer su se Poljaci javili prije Francuzâ, zahvaljujući nadasve promjenama u društvu te povezanosti s književnošću vlastite zemlje, u prvom redu s djelima izuzetno popularnoga mladog pisca Mareka Hłaska, pri čemu je najviše uspjeha imao Wojciech Jerzy Has s »Čvorom« (1958). Značajan je doprinos i jednoga dr. pisca — Tadeusza Konwickog, scenarista »Zimskog sumraka« (1957) Stanisława Lenartowicza te koscenarista i suredatelja (sa snimateljem Janom Laskowskim) »Posljednjeg dana ljeta« (1958).

I Kawalerowicz postiže značajan uspjeh u ovoj vrsti s »Noćnim vlakom« (1959), a 1961 — mimo svih gl. tendencija — ostvaruje jedno od vrhunskih djela polj. kinematografije »Majka Ivana Anđeoska«. Ipak, 60-ih godina, dijelom i zbog pojačanog pritiska politike na kinematografiju, nastaje stvaralačka kriza polj. filma, pa 2 najtalentiranija autora koji se tada javljaju — Roman Polanski (»Nož u vodi«, 1962) i Jerzy Skolimowski (»Walkover« 1965, i »Barijera«, 1966) — napuštaju domovinu. Neki od veterana, kao Zarzycki i Buczkowski, posvećuju se (bez većih rezultata) žanru komedije, koji je sjajno obnovio Tadeusz Chmielewski s filmom »Eva hoće spavati« (1958), a rijetki uspjesi vezani su ponajviše za žanr pov. spektakla: »Križari« (1960) A. Forda, »Faraon« (1966) J. Kawalerowicza i »Mali vitez« (1969) J. Hoffmana, prema djelima H. Sienkiewicza i B. Prusa. Budući da su mnogi redatelji kritizirani »zbog formalizma«, autoriteti su neko vrijeme favorizirali scenariste (npr. Aleksandera Ścibora-Rylskog), čak povjeravajući im i režiju, što nije davalo zadovoljavajuće rezultate.

Izlaz iz krize navijestili su filmovi A. Wajde: »Sve je na prodaju« (1968), »Pejzaž poslije bitke« (1970) i »Brezova šuma« (1971). God. 1970, nakon neredâ i protestâ u baltičkim gradovima, dolazi do smjene na partijskom i drž. vrhu, a time i do liberalizacije koja daje novi polet polj. kinematografiji. Puni udio u tome imaju redatelji raznih generacija, tematskih i izražajnih opredjeljenja, pri čemu ipak dominira kritičko razmatranje pojava u suvremenomu polj. društvu. Izuzetne domete dosežu autori kao što su K. Kutz, T. Konwicki i J. Kawalerowicz, koji su se već ranije potvrdili, ali i oni koji su 60-ih godina tek djelomice ukazali na svoje znatne mogućnosti — Jerzy Passendorfer, Jerzy Antczak, Stanislaw Różewicz, Jan Łomnicki (i jedan od vodećih dokumentarista), Janusz Nasfeter, Janusz Morgenstern, tandem Czesław i Ewa Petelski, Henryk Kluba i Bohdan Poręba. Značajnija je, međutim pojava mnogih izuzetno darovitih mlađih filmaša kao što su na prvom mjestu Krzysztof Zanussi, potom i Roman Załuski, Andrzej Trzos-Rastawiecki, Janusz Majewski, Witold Leszczyński, Andrzej Żuławski, Marek Piwowski, Antoni Krauze, Krzysztof Kieślowski (i ugledan dokumentarist), Agnieszka Holland, Feliks Falk, Piotr Andrejew, Janusz Zaorski, Edward Żebrowski, Piotr Szulkin, Wojciech Marczewski, Filip Bajon, Tomasz Zygadło, Julius Machulski, Sylwester Chenciński, Zbigniew Kuzminski i dr. Ipak, za jedno od vodećih mjesta Poljske u svjetskoj kinematografiji 70-ih godina najzaslužniji je A. Wajda filmovima »Obećana zemlja« (1975), »Čovjek od mramora« (1976), »Bez narkoze« (1978), »Gospođice iz Wilka« (1979) i »Čovjek od željeza« (1981), te predstavnik mlađe generacije K. Zanussi s djelima »Struktura kristala« (1969), »Obiteljski život« (1970), »Tromjesečna bilanca« (1974), »Kameleon« (1976) i »Spirala« (1978). Većina mlađih autora nije, međutim, uspjela snimiti dovoljno filmova da bi se dokraja sagledale njihove stvaralačke mogućnosti i autorska osobnost, a uvođenje izvanrednog stanja u Poljskoj potkraj 1981, te materijalne i dr. teškoće odgodili su pružanje prave šanse ovim darovitim filmašima.

U studijima Bielsko-Biała P. je razvila jednu od značajnijih evr. produkcija anim., posebno crt. filmova. Posebno se ističu Walerian Borowczyk, Jan Lenica (koji kasnije djeluju u Francuskoj), Jerzy Zitzman, Mirosław Kijowicz, Ryszard Czekala, Witold Giersz, Stefan Schabenbeck, Edward Sturlis, Włodzimierz Haupe, Halina Bielińska, Władisław Nehrebecki, Daniel Szczechura, Wacław Wajser, Bronisław Zeman, Zenon Wasilewski, Kazimierz Urbanski, Jerzy Kucia, Zdisław Kudłla, Krzysztof Nowak, Jerzy Kotowski i mnogi dr.

Od ostalih polj. filmskih djelatnika osobito se ističu: glumci Pola Raksa, Aleksandra Ślaska, Anna Ciepelewska, Ewa Krzyżewska, Elzbieta Ciżewska, Barbara Brylska, Barbara Krafft, Barbara Kwiatkowska, Lucyna Winnicka, Beata Tyszkiewicz, Malgorzata Braunek, Maja Komorowska, Krystyna Janda, Grazyna Szapolowska, Jadwiga Jankowska-Cieślak, Alicja Jachiewicz, Ewa Borowik, Jadwiga Barańska, Ewa Dałkowska, Ewa Wiśniewska, Ana Seniuk, Dorota Stalinska i Alina Janowska odn. Jan Kreczmar, Bronisław Pawlik, Aleksander Sewruk, Tadeusz Łomnicki, Daniel Olbrychski, Wojciech Pszoniak, Roland Głowacki, Mieczysław Voit, Leon Niemczyk, Stanisław Mikulski, Władek Szejbal (kasnije djeluje u Vel. Britaniji), Tadeusz Janczar, Zygmunt Malanowicz, Bogumil Kobiela, Mariusz Dmochowski, Piotr Franczewski, Jerzy Bińczycki, Gustaw Holoubek, Roman Wilhelmi, Franciszek Pieczka, Piotr Garlicki, Olgierd Łukasiewicz, Marian Opania, Zbigniew Zapasiewicz, Wirgiliusz Gryn, Andrzej Seweryn, Jerzy Stuhr, Jerzy Radziviłłowicz i Jan Nowicki te mnogi dr.; scenaristi Jerzy Andrzejewski, Tadeusz Różewicz, Jerzy Stefan Stawinski i dr.; snimatelji Wiesław Zdort, Jerzy Wójcik, Mieczysław Jahoda, Jerzy Lipman, Stanisław Loth, Witold Adamek, Witold Sobociński, Edward Klosiński, Sławomir Idziak, Andrzej Bartkowiak (kasnije djeluje u SAD) i dr.; skladatelji Krzysztof Penderecki, Krzystof Komeda, Wojciech Kilar, Tadeusz Baird, Andrzej Markowski, Zygmunt Konieczay i dr. Prisutnost Poljske vrlo je zamjetna i na polju teorije i povijesti filma: Roman Ingarden, Alicja Helman, Danuta Karcz, Aleksander Jackiewicz, Jerzy Płażewski, Zbigniew Czeczot-Gawrak i Jacek Fuksiewicz.

Školovanje svih vrsta film, kadrova obavlja se na film. akademiji Panstwowa Wyzsza Szkoła Filmowa, Telewizijna i Teatralna im. Leona Schillera u Łódźu, dok jedini film. arhiv Filmoteka Polska djeluje u Varšavi. Osim spomenutih, najugledniji film. časopisi su »Ekran« (od 1957) i posebno »Kino« (od 1976). Najznačajniji međunar. festival u Poljskoj održava se u Krakovu (za kratkometr. film), dok se nacionalni festival godišnje održava u Gdańsku.

Kao i u drugim evr. zemljama, i u Poljskoj se posljednjih dvadesetak godina zapaža smanjenje broja kino-dvorana i opadanje broja gledatelja (iako se od sredine 80-ih lagano povećava): 1970. bilo je 3285 kina sa oko 625 000 mjesta, u kojima je održano oko 1 563 000 predstava sa oko 136 607 000 posjetilaca; 1980. bilo je 2228 dvorana sa oko 502 000 mjesta, a održano je 1 126 000 predstava sa oko 97 540 000 gledalaca; 1985. bilo je 1673 kina sa oko 372 000 mjesta, broj predstava smanjen je na oko 1 018 000, dok se broj publike povećao na oko 107 080 000.

LIT.: J. Chocilowski (urednik), Contemporary Polish Cinematography, Warszawa 1962; W. Jewsiewicki, Polska kinematografia w okresie filmu dzwiekowego, Łódź 1967; J. Fuksiewicz, Polish Cinema, Warszawa 1973.