POLITIKA AUTORÂ

traži dalje ...

POLITIKA AUTORÂ, stav u film. kritici po kojemu autor filma, najčešće redatelj, u nizu ostvarenja ili čitavu opusu ponavlja stalne motive, bavi se istim temama ili gradi sl. likove. Prema tome kriteriju, autor je često i komerc. redatelj koji snagom svoje ličnosti uspijeva u filmovima različitih žanrova i po scenarijima raznih pisaca ostvariti varijacije svojih osobnih »mitologija«, npr. A. Hitchcock, H. Hawks, A. Dwan, B. Boetticher, D. Siegel, V. Minnelli (većina ih je iz Hollywooda), pa onda V. Cottafavi, M. Bava, R. Freda i dr. Ovakav kriterij prvi je formulirao F. Truffaut kad je, kao kritičar časopisa »Cahiers du Cinéma«, objavio tekst Izvjesna tendencija francuskog filma (1954), a razradio ga je É. Rohmer (Čitaoci »Cahiersa« i politika autorâ, 1956). Njima su se ubrzo pridružili i dr. kritičari iz tog časopisa (C. Chabrol, J. Rivette, J. Domarchi, L. Moullet itd.), a neki su na takvom stavu utemeljili određene poetičke programe (npr. M. Mourlet s idejom da prirodi medija osobito odgovara izražavanje nasilja, u ogledu Apologija nasilja iz 1959); na njihove krajnosti reagirao je A. Bazin tekstom O politici autorâ (1957). U Francuskoj se ova orijentacija održala sve do sredine 60-ih godina, a s izvjesnim zakašnjenjem prenesena je i u SAD, gdje je nazvana teorijom autorâ (gl. predstavnik A. Sarris: Bilješke o autorskoj teoriji u 1962, 1963; Za teoriju historije filma, 1968), a zatim i u dr. zemlje, gdje je ubrzo pretvorena u apologiju redatelja koji u svojoj ličnosti objedinjuje i dr. stvaralačke doprinose (scenarista, snimatelja, glumca, kompozitora), a zatim je u praksi svedena na kritičarsko sastavljanje ranglistâ najboljih stvaralaca (→ autor, filmski; autorska kinematografija; autorska kritika).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

POLITIKA AUTORÂ. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4126>.