POLANSKI, Roman

POLANSKI, Roman, polj. redatelj, scenarist i glumac (Pariz, 18. VIII 1933). Nakon teškog djetinjstva u Poljskoj za II svj. rata (roditelji su mu odvedeni u koncentracioni logor, gdje mu je majka /Židovka/ i stradala) školuje se na umj. školi u Krakovu, potom na film. akademiji u Łódźu, gdje je diplomirao 1959. Iste godine priključuje se film. grupi Kamera kao asistent A. Munka, a potom se 2 godine usavršava u Parizu. Po povratku režira svoj prvi dugometr. film Nož u vodi, koji je 1964. politički i estetski diskreditiran na kongresu poljske KP, pa P. napušta zemlju i karijeru nastavlja na Zapadu.

Osobitosti svjetonazora i red. stila Polanskog vidljive su već u njegovim kratkim igr. filmovima snimljenim za studija ili neposredno nakon njega. Ističu se Dva čovjeka i ormar (Dwaj ludzie z szafa, 1958), o dvojici koja su u toku cijelog filma »prikovana« za ormar — kao simbol nemoći i egzistencijalne apsurdnosti, i Sisavci (Ssaki, 1962) polj. proizvodnje, te Debeli i mršavi (Le gros et le maigre, 1961) franc. proizvodnje, studija o odnosu gospodara i sluge — u osnovi sadomazohističkom (kao i u Sisavcima). Detaljna razradba tematskih sklopova kojima je P. obuzet — nasilnost i seksualnost (kao oblici komuniciranja u suvremenom svijetu), otuđenje i izolacija čovjeka, nemogućnost komunikacije — postoji već u prva 3 cjelovečernja filma. Karakteristična je upotreba malih, izoliranih grupica likova koji upravo sartreovski, »iza zatvorenih vrata«, dolaze do spoznaje o nemogućnosti življenja s drugim i uzaludnosti vlastita života. Tako se Nož u vodi (Nož w wodzie, 1962, i koscenarist) usredotočuje na samo 3 lika u izletskoj atmosferi prividnog nedogađanja, razvijajući medu njima sukob birokratsko-malograđanske duhovne impotencije s energijom mladosti unaprijed osuđenom na jalovost. Odvratnost (Repulsion, 1965, i koscenarist /u Vel. Britaniji/), suvremeni film strave, prikaz je bolesti žene (C. Deneuve) koju zgađenost seksualnošću i osjećaj poremećenosti svijeta vode u shizofreniju i umorstvo (tim filmom počinje suradnja s gotovo stalnim koscenaristom G. Brachom), dok je Ćorsokak (Cul-de-sac, 1966, i koscenarist /u Vel. Britaniji/) — o odbjeglom zatvoreniku koji »ulazi« u izolirani život bračnog para u šk. zamku — studija dekadencije i rasapa vrijednostî. Kozmopolitizam Polanskog jedan je od razloga njegovu uglavnom bezbolnom prijelazu u am. kinematografiju. Usvojivši narativnu lakoću am. filma, a istodobno ostavši dosljedan svojim tematskim okupacijama, nakon Bala vampirâ (Dance of the Vampires/The Fearless Vampire Killers, or Pardon Me But Your Teeth Are in My Neck, 1967, i koscenarist i glumac), parodije horror-filma o Drakuli, velik uspjeh u SAD postiže Rosemarynom bebom (Rosemary's Baby, 1968, i scenarist), gdje problematizira obnavljanje zla u čovječanstvu. U ovom filmu (ponovno suvremeni horror) zbivanja se ponovno grade unutar izoliranog uzorka ljudi, a temelji se na bizarnoj priči o mladom paru (J. Cassavetes i M. Farrow) i njihovu još nerođenom djetetu, koji — doselivši u novi stan — bivaju zloupotrebljeni od susjedâ-sljedbenikâ Sotone. Implikacija sveprisutnoga i svemoćnog Zla u filmovima Polanskog na stanovit je način korespondirala s njegovim privatnim životom; iduće, 1969. godine sljedbenici Ch. Mansona svirepo ubijaju njegovu suprugu → Sh. Tate. Proživljeni šok Polanskog za neko vrijeme udaljuje od rada na filmu. Ponovo se javlja jednom od najnaturalističnijih film. verzija Shekespeareova Macbetha (1971, i koscenarist), no pridržavajući se originalnog teksta u stihovima (što se od njega nije očekivalo). Slijedi Što? (What?/Che?, 1972, i koscenarist i glumac /u Italiji/), komedija o seksualnim iskustvima Amerikanke (S. Rome) u'Italiji, no mnogo veće uvažavanje dobiva idućim filmom Kineska četvrt (Chinatown, 1974, i glumac /nominacija za Oscar za režiju/), detektivskom pričom smještenom u Los Angelesu 30-ih godina, vrlo uspjelom evokacijom i hommageom krim. produkciji tog doba. Osuđen zbog odnosa s maloljetnicom i izgnan iz SAD, nakon toga opet radi u Evropi. Slabije prihvaćeni franc. film Stanar (Le locataire, 1976, i koscenarist i glumac) suvremeni je horror s motivom podvojenosti ličnosti i neminovnosti čovjekova poraza i degradacije, dok u brit. filmu Tesa — čista žena (Tess, 1979, i koscenarist), svome »najakademskijem« i jedinomu poetičnom djelu, adaptira poznati roman Th. Hardyja. Nakon dulje stanke slijedi komercijalno ambiciozni ali i neuspješni humorni gusarski film Pirati (Pirates, 1986), pa se P. vraća suvremenoj tematici krim. filmom Frantic (1988) s radnjom u Parizu, ali u am. proizvodnji. Vrlo je zapažen i kao kaz. glumac i redatelj.

Jedan od najistaknutijih redatelja modernog filma, P. je neprekidno podvajao publiku i kritiku. Zamjerani su mu aplikacija (iako rafinirana) komerc. formule »seks + nasilje«, senzacionalizam, često bešćutan odnos prema likovima, ponekad i nedostatak društv. stava. Prevladao je ipak respekt prema lakoći izlaganja, sposobnosti osuvremenjivanja žanrovskih, sadržajnih i strukturnih stereotipova, britkosti opserviranja društv. negativnostî i vještini organskog povezivanja humornoga i dramatičnoga. Specifična tematika, te sklonost ironiji i apsurdu, kritiku često navodi na usporedbe s modernim dramatičarima poput S. Becketta, E. Ionescoa i H. Pintera.

Ostali kratkometr. filmovi: Prekinimo s plesom (Rozbijemy zabawe, 1957); Umorstvo (Morderstwo, 1957); Kad padaju anđeli (Gdy spadają anioly, 1959); cjelovečernji: Najljepše prevare svijeta (epizoda u omnibusu, 1962).