PLAKAT, FILMSKI

PLAKAT, FILMSKI, oglas većeg formata koji oglašuje neki film. Najčešće je tiskan na papiru, a osim tekstovnog dijela sadrži i slikovni (nije obvezatan). Ovisno o dizajnerovoj želji i sposobnosti, plakatom se nastoji veoma sažeto upozoriti na bitne osobine filma; često se reproduciraju karakteristični likovi i prizori iz filma, a kompozicijom i bojom želi se vizualnim putem izraziti emocionalni naboj koji prožima film. Osnovni podaci o filmu — imena stvaralaca, producentske kuće i sl. — ispisani su slovima koja u pravilu određuje dizajner, isto kao i njihov smještaj unutar formata i suodnos s eventulnim slikovnim elementima.

Film. plakat nastaje gotovo istodobno s filmom. Braća Lumière 28. prosinca 1895. prikazuju u Parizu svoj prvi program, a već u siječnju 1896. po pariškim su ulicama izlijepljeni plakati za film »Poliveni poljevač«; autor plakata, M. Auzolle, povodi se za dizajnerskim standardima uobičajenima za popularni kaz. plakat. Tekstovni dio, kao i na dr. primjerima iz ranijega nij. razdoblja, podređen je slikovnome. Već tada su uočljive razlike između am. i evr. plakata. U Americi se teži najosnovnijoj informativnosti: stand. tekstovni dio uklopljen je u sliku, i to — od pojave → sustava zvijezdâ — najčešće gl. glumaca. Autori ovih plakata nemaju razvijenu svijest o umj. značenju svog djela pa su to najčešće anonimna ostvarenja. Nasuprot tome, u Evropi se posvećuje velika pažnja autorskim oblikovateljskim zahvatima što će osobito doći do izražaja 20-ih godina kad je bilo najznačajnije razdoblje u povijesti film. plakata; tada se prvi puta može govoriti o plakatu kao samostalnom mediju s jasno prepoznatljivim normama koje će ostati neizmijenjene do danas.

Mogu se razlikovati 2 relativno heterogene skupine koje čine najviše dosege u dizajnu film. plakata: njem. i sovj. plakat 20-ih godina. U tim sredinama film. proizvodnja je neraskidivo vezana uz opće kulturno-umj. »prevrate«. Budući da u stvaranju filmova sudjeluju i avangardni umjetnici različitih poziva, istaknuti arhitektici slikari ne rade samo scenografiju nego i grafički oblikuju plakate. U razdoblju od nepunog desetljeća film. plakat u Njemačkoj obuhvatio je nekoliko stilskih obrazaca. Pojavom film. → ekspresionizma u dizajnu plakata prevladavaju elementi svojstveni tom stilu: jaki kontrasti svjetla i sjene, gotička slova, po pravilu izduženi okomiti pravokutni formati. Među antologijske primjere iz tog razdoblja ubrajaju se plakati za filmove »Kabinet doktora Caligarija« (R. Wiene, 1919) autora Stahla-Arpkea, zatim za (izgubljeni) film »Agol« (1920) koji je vjerojatno izradio slikar W. Reimann, te plakat nepoznatog autora za film »Nosferatu« (F. W. Murnau, 1922). Kad je 1926. K. Michel izradio plakat za film »Faust« istog redatelja, ekspresionizam je već donekle ustupio mjesto stiliziranoj folk-umjetnosti. Grafičko rješenje plakata filma »Metropolis« (F. Lang, 1927) (autor Schulz-Neudamm) postaje modelom svih kasnijih dizajnerskih zahvata. Tu je postignut iznimno uravnotežen i efektan odnos slikovnoga i verbalnog dijela, hijerarhijska usklađenost slova, raspored imena autora i, što je osobito važno, jak asocijativni naboj. Njem. plakat K. Michela iz 1927. za film »Štrajk« (1924) S. M. Ejzenštejna važan je stoga što autor isključivo organizacijom slova različitih oblika i veličina postiže visoko ekspresivne i informativne domete. Slova kao važan gradivni element u dizajnu plakata osobito se ističu u djelima nastalim u krugu Bauhausa (npr. u plakatima J. Tschicholda za filmove »General« B. Keatona te »Muke čovječanstva« R. Meinerta /iz 1927/). Autor želi stvoriti optički što življu plohu, pa uz slova koristi i fotografiju iz čega nastaju sažete no kompozicijski veoma domišljene foto-montaže. Dolaskom nacistâ na vlast prestaje i »zlatno doba« njemačkoga filmskog plakata.

Kratko i neobično živo razdoblje djelotvornog eksperimenta u dizajnu film. plakata bilo je i u SSSR-u, kada je — nakon oktobarske revolucije — plakat, kao i film, imao službenu drž. potporu. Za razliku od Njemačke (i drugih evr. zemalja) u Rusiji prije 1917. nije bilo povoljnih uvjeta za razvitak plakata. Međutim, u općoj ekspanziji sovjetske umj. avangarde naglo se počinju pojavljivati bogati opusi mladih autora koji upravo u film. plakatu nalaze prikladan medij za potvrđivanje svojih umj. htijenja. Koristeći fotografiju i fotomontažu autori sovj. plakata sredinom 20-ih godina nastoje graf. jezikom izraziti ono što film. stvaraoci izražavaju svojim filmovima. Jedan od začetnika kolažnoga odn. fotomontažnog postupka u dizajnu film. plakata bio je konstruktivistički umjetnik A. Rodčenko (»Kino-oko«, 1924, Dz. Vertova te 2 rješenja za Ejzenštejnovu »Oklopnjaču Potemkin«, 1925, iz 1926. i 1927). Za »Oklopnjaču Potemkim« postoji još niz antologijskih rješenja — npr. plakati A. Lavinskog (1926) te braće Stenberg (1929). Za fotomontažu se opredjeljuju i N. Prusakov, G. G. Ričkov, J. Rukljevski i dr. Potkraj 20-ih godina i u SSSR-u se zamjećuju utjecaji Bauhausa — prije svega u formalnoj redukciji, za što su vrsni primjeri plakati Semjonova te braće V. i G. Stenberga, koji su u kratkom razdoblju ostvarili najznačajnija djela sovj. film. plakata: »Jedanaesti« Dz. Vertova iz 1928, 2 različita rješenja za film E. A. Duponta »Moulin Rouge« iz 1929, te one za filmove A. P. Dovženka »Zemlja« iz 1930 i »Arsenal« iz 1931; na njima se zapažaju goleme ljudske figure monolitnih obrisa i patetične geste, zahvaćene pogledom odozdo; dopunjuju ih čitka ali kruto dizajnirana slova naziva filma, što svjedoči o izmijenjenom ukusu. Tridesetih godina i u SSSR-u se od autora očekuju drugačije stvaralačke norme, koje nisu obogatile povijest film. plakata.

Lik. umjetnosti toga desetljeća karakterizira i u dr. sredinama otklon od progresističkog koncepta što su ga donijeli raniji avangardni pravci. U tom razdoblju »povratka redu«, kako se običava nazivati, ostvareno je u Italiji i Francuskoj nekoliko značajnijih autorskih djela na području film. plakata. Možda je najilustrativniji primjer plakat B. Lancya za film »Velika iluzija« (1937) J. Renoira. Plakat nepoznatog autora za film »Obala u magli« (1938) M. Carnéa sličniji je anonimnim am. filmskim plakatima nego evr. tradiciji: laka čitljivost tekstovnog dijela proizlazi iz funkcionalnog rasporeda slova, a obvezni su prikazi gl. glumaca karakterističnih gesta i izraza lica sa shematski naznačenom scenografijom u pozadini. Isto se odnosi i na plakate iz 40-ih godina i kasnije. Iz dosta bezlične poslijeratne produkcije mogu se izdvojiti sljedeći autori: J. Colin (»Nula iz vladanja« iz 1945), Malclès (»Ljepotica i zvijer« iz 1946), H. Morvan (»Djeca raja« iz 1946), J. Jacquelin (»Zlatna kaciga« iz 1952) i R. Gid (»Demoni« iz 1955). Tek je R. Cieslewicz (»Atentat« iz 1972; »Stablo Guernike« iz 1975; »Crveni plakat« iz 1976) kasnih 60-ih i 70-ih godina pokazao autorski pristup u graf. oblikovanju film. plakata koji se može ravnopravno uklopiti u onaj slijed što su ga pola stoljeća ranije započeli umjetnici u Njemačkoj i SSSR-u.

U našoj sredini film. plakati nastaju već u doba prvih projekcija; naručuju ih vlasnici kinematografa: veoma su rijetki primjeri većeg formata i s ozbiljnijim dizajnerskim zahvatima. Ove plakate, točnije oglase, rade nepoznati graf. radnici koristeći gotova slova koja imaju u tiskari, a ponekad umećući poneku vinjetu ili reproducirajući fotografije gl. glumaca. Nakon II svj. rata počinju se javljati »pravi« film. plakati koje od renomiranih dizajnera sada naručuju producenti odn. stvaraoci filma. Autori se povode za standardiziranim primjerima am. i evr. produkcije, a među njima se ističu A. Maurović i F. Bis. Sredinom 60-ih godina ostvario je M. Arsovski nekoliko vrednijih djela među kojima posebno uspjelu seriju za vesterne. Šezdesetih godina djeluje i S. Mašić, nešto kasnije D. Martinis i M. Vipotnik, a 80-ih su najistaknutiji M. Ilić, M. Beoković i G. Trbuljak.

LIT.: L. H. Eisner, L'Écran démoniaque, Paris 1965; H. F. Hutchinson, The Poster, London 1968; Al. Constantine/A. Fern, Revolutionary Soviel Film Posters, Baltimore/London 1974; D. Ades, Photomontage, New York 1976; M. Gallo, I manifesti, Milano 1976; H. Rademacher, Deutsche Plakat Kunst und ihre Meister, Leipzig 1976.