PICCOLI, Michel

traži dalje ...

PICCOLI, Michel, franc. filmski, kazališni i tv-glumac (Pariz, 27. XII 1925). Iz obitelji tal. useljenikâ, glumu uči na pariškom konzervatoriju. Karijeru otpočinje sredinom 40-ih godina u kazalištu (čak i vodi Théâtre de Babylone). Na filmu debitira 1949 (U osvit zore L. Daquina); više od 10 godina glumi u nezapaženim projektima (izuzeci su French Can-Can, 1955, J. Renoira, Smrt u vrtu, 1956, L. Buñuela i Vještice iz Salema, 1957, R. Rouleaua). Prvu značajniju ulogu igra u filmu Le Doulos (1962) J.-P. Melvillea, no svoj tip uobličuje u 2 uloge iz 1963: kao pisac i intelektualac inferioran razmetljivom am. producentu (J. Palance), a i vlastitoj supruzi (B. Bardot) u Preziru J.-L. Godarda i kao bigotni buržuj groteskno iskazanih nagona u Dnevniku jedne, sobarice L. Buñuela. Višeg rasta, čvrst i pokretljiv, izražajna lica markantnih tamnih obrva, rijetke prosijede kose i visoka čela, posebno je uvjerljiv tumač dekadentnih pripadnika srednje ili više srednje klase; stvara likove izrazite unutrašnje pribranosti kojom prikrivaju osjetljivost — bilo da igra buržuje koji iza konformizma i uniformnosti življenja čine nenadane i naizgled radikalne zaokrete (najčešće zbog ženâ i ljubavi), ili pak neurotizirane pervertite. Osobito se ističe u filmovima Ljepotica dana (L. Buñuel, 1967) kao profinjeno podrugljivi agent provocateur potisnutih seksualnih želja junakinje (C. Deneuve); Dillinger je mrtav (M. Ferreri, 1969) kao situirani intelektualac koji iz puke igre ubije suprugu; Max i lopovi (C. Sautet, 1970) kao nesigurni policijski inspektor; Crvene noći (C. Chabrol, 1973) kao političar koji prihvaća sukrivnju za umorstvo, iako ga prikrivani »dvostruki život« nije na to obvezivao. Takve likove parodira u Buñuelovim filmovima Diskretni šarm buržoazije (1972) i Fantom slobode (1974), te posebno radikalno u Velikom žderanju (1973) M. Ferrerija, gdje s trojicom drugara počinja »gastronomsko samoubojstvo«, i u Prirodnoj veličini (1973) L. G. Berlange, gdje se »zaljubljuje« u plastičnu lutku. Za ulogu suca koji živi u morbidnoj vezi sa sestrom (A. Aimée) u filmu Skok u prazno (1979) M. Bellochija nagrađen je na festivalu u Cannesu, a za ulogu tajanstvenoga, karizmatičnog direktora reklamne agencije u Čudnoj aferi (1981) P. Granier-Deferrea u Berlinu. Do 1988. igrao je u više od 130 filmova (često i u inozemstvu). God. 1966. osnovao je vlastitu tvrtku Films 66, u kojoj je proizveo brojne, ne odveć komerc. filmove »po svom ukusu« (npr. Treći stupanj, 1975, P. Fleischmanna; Sedam mrtvih po narudžbi, 1975, J. Rouffioa; Razmažena djeca, 1977, B. Taverniera; Divlja država, 1977, F. Giroda), u kojima je i glumio. Na televiziji se osobito istaknuo naslovnom ulogom u seriji Dom Juan. Objavio je autobiografsku knjigu Egoistički dijalozi (Dialogues égoïstes, Pariz 1976).

Kontrolirana glum. izraza (»gluma bez glume«), savršene dikcije te elegantnog držanja i kretanja, P. nastavlja — spojem melankoličnih i sardoničkih značajki — tradiciju velikih franc. karakternih glumaca P. Fresnaya i L. Jouveta, a pomnim odabirom, raznolikošću i kvalitetom uloga bez poteškoća održava i status međunar. zvijezde.

Ostale važnije uloge: Nathalie (Christian-Jaque, 1957); Dan i sat (R. Clément, 1962); Kupe za ubojice (Costa-Gavras, 1965); Stvorenja (A. Varda, 1966); Rat je završen (A. Resnais, 1966); Djevojke iz Rocheforta (J. Demy, 1966); Topli plijen (R. Vadim, 1966); Čovjek odviše (Costa-Gavras, 1967); Diabolic (M. Bava, 1967); Benjamin (M. Deville, 1968); Sitnice koje čine život (C. Sautet, 1969); Trubljenje (A. Cavalier, 1969); Zatvorenica (H.-G. Clouzot, 1969); Mliječna staza (L. Buñuel, 1969); Gošća (V. De Seta, 1970); Invazija (Y. Allégret, 1970); Audijencija (M. Ferreri, 1971); Bijeg kroz pustinju (Ph. de Broca, 1971); Razmetna desetljeća (C. Chabrol, 1971); Atentat (Y. Boisset, 1972); Lisa (M. Ferreri, 1972); Pakleni trio (F. Girod, 1974); Léonor (J. Buñuel, 1975); Ne diraj bijelu ženu (M. Ferreri, 1975); Veseli drugari (C. Sautet, 1975); Djevojka Mado (C. Sautet, 1976); Todo modo (E. Petri, 1976); René La Canne (F. Girod, 1976); Zaklinjač (J.-L. Bertucelli, 1976); Posljednja žena (M. Ferreri, 1976); Šećer (J. Rouffio, 1978); Djevojčica u plavom (A. Bridges, 1978); Misterij u Napulju (S. Corbucci, 1979); Atlantic City (L. Malle, 1980); Razmetna kćer (J. Doillon, 1981); Noć u Varennesu (E. Scola, 1981); Oči, usta (M. Bellochio, 1981); Špijunu na noge! (Y. Boisset, 1981); Cijena opasnosti (Y. Boisset, 1982); Soba u gradu (J. Demy, 1982); Strast (J.-L. Godard, 1982); Šetačica iz Sans-Soucija (J. Rouffio, 1982); Uspjeh je najbolja osveta (J. Skolimowski, 1984); Odgođena opasnost/Opasnost u zraku (M. Deville, 1984); Živio život! (C. Lelouch, 1984); Otići, vratiti se (C. Lelouch, 1985); Mornar 512 (R. Allio, 1985); Adieu, Bonaparte (Y. Shahine, 1985); Puritanka (J. Doillon, 1986); Moj šogor je ubio moju sestru (J. Rouffio, 1986); Neotesanko (M. Deville, 1986); Ala su dobri ovi bijelci! (M. Ferreri, 1987); Ljubavna bolest (J. Deray, 1987).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

PICCOLI, Michel. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4052>.