PHILIPE, Gerard

PHILIPE, Gerard (pr. ime G. Philip), franc. filmski i kazališni glumac (Cannes, 4. XII 1922 — Pariz, 25. XI 1959). Sin hotelijera, veći dio djetinjstva provodi u Grčkoj. Obitelj je željela da postane liječnik, no nakon jednog nastupa u korist Crvenog križa odlučuje se za glumu koju uči u Cannesu i Nici. Debitira na sceni Casino de Nice 1942, potom odlazi u Pariz i nastavlja glum. školovanje na tamošnjem konzervatoriju (u klasi D. d'Inèsa i G. Le Roya). Prvi veliki uspjeh postiže u Caliguli A. Camusa, dok se među najveće franc. kazališne glumce svrstava — kao član Théâtre National Populairea (od 1951) — nizom uloga klas. repertoara (osobito Princ od Homburga, zatim Cid, Lorenzaccio, Ruy Blas, Richard II i dr.), iako je uspješan i u modernome (npr. Majka Hrabrost).

Na filmu od 1943, snimajući usporedo 2 projekta; njegovim se debijem smatraju Djevojke s Obale cvijeća M. Allégreta. Pažnju privlači ulogom kneza Miškina u Idiotu (1946) G. Lampina (po Dostojevskom), dok zvijezda postaje filmom Đavao u tijelu (1947) C. Autant-Laraa, kao maloljetni ljubavnik zrele žene (M. Presle) čiji je suprug na fronti u I svj. ratu; u tom liku spaja nježnost i naivnost, nešto izrazito dječačko, ali i latentnu zrelost. Otada — bljedoput, krhke građe, sanjarskog pogleda i simpatična, pomalo nespretnog nastupa — glumi uglavnom maštare i sentimentalne vragoljane te takvim odlikama predstavlja paradigmu franc., romant. verzije tipa → momka iz susjedstva (ali sa značajkama i → latinskog ljubavnika); izrazite glum. nadarenosti, i od stereotipnih likova stvara složenije karaktere (kritičari ističu da tugu izražava smijehom, dok veselost dopunjuje melankolijom). U tom smislu tipične su uloge neafirmiranog skladatelja koji se u snovima vidi okružen slavom i uspjehom u Ljepoticama noći (1952) R. Claira ili oficira provincijskog garnizona u Velikim manevrima (1955) istog redatelja, u kojima se zapaža i crta »zavodništva protiv volje«. Sl. likovima ponekad pridaje i elemente avanturizma i borbe za pravdu (npr. Fanfan la Tulipe, 1951, Christian-Jaquea) te tako stječe popularnost i u najšire publike. Da je njegov glum. dijapazon znatno širi svjedoče i neke posve drugačije uloge: franc. Don Juana u Londonu u Gospodinu Ripoisu (1953) R. Clémenta, beskrupuloznog »arivista« Juliena Sorela u filmu Crveno i crno (1954) C. Autant-Laraa (kao i ranije Fabricea Del Donga u Parmskom kartuzijanskom samostanu, 1948, Christian-Jaquea) kojima stječe ugled najboljeg tumača Stendhalovih likova, te lucidnog Valmonta u osuvremenjenim Opasnim vezama (1959) R. Vadima. Svoju posljednju ulogu — nasmrt bolesnog službenika u Latinskoj Americi koji ostvaruje strasnu ljubavnu vezu sa starijom ženom u filmu Groznica silazi u El Pao (1959) L. Buñuela — odigrao je već bolestan od raka, pa mnogi kritičari tvrde da je upravo to njegovoj interpretaciji dalo specifičnu, neponovljivu dubinu i istinitost. Nastupio je u 30 filmova, bio narator u više dokumentaraca te snimio mnogobrojne ploče (npr. Mali princ A. de Saint-Exupéryja). Sa J. Ivensom korežirao je film Till Eulenspiegel (Till l'Espiègle, 1956), u kojem je i tumačio naslovni lik.

Za relativno kratke karijere Ph. je postao najpopularniji (1961. tiskana je poštanska marka s njegovim likom), i u inozemstvu najpoznatiji franc. filmski glumac — jedini koji se mogao staviti uz bok J. Gabina.

Ostale važnije uloge: Zemlja bez zvijezda (G. Lacombe, 1945); Tako lijepa mala plaža (Y. Allégret, 1948); Ljepota đavola (R. Clair, 1949); Vrtuljak (M. Ophüls, 1950); Juliette ili ključ snova (M. Carné, 1950); Izgubljene uspomene (Christian-Jaque, 1950); Villa Borghese (G. Franciolini, 1953); Oholi (Y. Allégret, 1953); Kad bi Versailles pričao (S. Guitry, 1954); Kad bi Pariz pričao (S. Guitry, 1955); Montparnasse 19 (J. Becker, 1957); Mutivoda (J. Duvivier, 1957); Kockar (C. Autant-Lara, 1958).