LZMK

Filmska enciklopedija

PECKINPAH, Sam Filmska traka traži dalje ...

PECKINPAH, Sam, am. film. i tv-redatelj i scenarist (Fresno, California, 21. II 1925 — Inglewood, California, 28. XII 1984). Sin suca, za II svj. rata služi u mornaričkoj pješadiji. Nakon trogodišnjeg boravka u Kini studira dramu na sveučilištu Southern California. Isprva kaz. redatelj i glumac, potom radi na lokalnoj tv-stanici.

Film. karijeru otpočinje kao asistent redatelja, redatelj dijalogâ i suradnik na scenariju u Invaziji kradljivaca tijelâ (1956) D. Siegela. Nakon toga scenarist je (npr. U dimu baruta) i redatelj (npr. The Dick Powell Show) epizodâ više tv-serija. Svoj prvi film, vestern Kobni suputnici (The Deadly Companions), režira 1961, i zatim se — sve do sredine 70-ih godina — posvećuje uglavnom tom žanru. U doba zamiranja američkoga i ekspanzije tal. vesterna, P. se 60-ih godina nameće kao posljednji autentični evokator pionirskog duha, nastojeći da se postupno od sentimentalnog sljedbenika uzdigne do predvoditelja žanrovskog preporoda. Jedna od bitnih značajki njegove poetike je sentimentalnost, najeksplicitnije izražena u filmu Pucnji poslijepodne (Ride the High Country/Guns in the Afternoon, 1962), priči o ostarjelim revolverašima (J. McCrea i R. Scott) čiji životni »suton« simbolizira i »sumrak« žanra. Njegove iduće vesterne Sierra Chariba (Major Dundee, 1965, i koscenarist) i Divlja horda (The Wild Bunch, 1969, i koscenarist) odlikuju red. perfekcionizam, dramatičnost, »barokna« i dramatična mizanscena te vizualna atraktivnost (česta suradnja sa snimateljem L. Ballardom). Prvi — prikaz pohoda raznorodno sastavljenog odreda unionističkih vojnika i južnjačkih zarobljenika protiv indijanskih odmetnika — skraćen je za dvadesetak minuta protiv redateljeve volje i ostao bez većeg odjeka, dok je drugi postigao velik uspjeh i Peckinpaha svrstao među tada najeminentni je am. filmaše. Baveći se sudbinama grupice pljačkaša na američko-meks. granici poč. stoljeća, P. romantizira njihovu anarhoidnost, adjelo finalizira silovitim, krvavim obračunom (čija je brutalnost potcrtana čestom uporabom usporenog snimanja, Peckinpahovim kasnijim »zaštitnim znakom«), interpretirajući nasilje kao jednu od bitnih oznaka proturječnosti ljudske prirode. U prvoj polovici 70-ih godina ugled potvrđuje postvestern-baladom Šampion rodea (Junior Bonner, 1972) sa S. Mc Queenom, u kojoj obnavlja elegijsku intonaciju filma Pucnji poslijepodne (kao i Balade o Cable Hogueu — The Ballad of Cable Hogue, 1970), te izuzetnim Bivšim prijateljem Kidom (Pat Garrett and Billy the Kid, 1973) sa J. Coburnom i K. Kristoffersonom, u kojem — varirajući priču o legendarnim junacima Divljeg zapada — metaforički komentira poraz šezdesetosmaškog bunta. Ipak, sve je očitije da je P. autor koji rafiniranom (ali i pomalo grčevitom) samokontrolom uspijeva svoja maniristička ishodišta predstaviti kao klasicistički model. Također, njegov svjetonazor pokazuje stanovitu ograničenost zbog čestog ponavljanja temâ i motivâ, posebno očitog u Psima od slame (Straw Dogs, 1971, i koscenarist /u Vel. Britaniji/), gdje znatno uprošćenije ponavlja teze o nasilju iz Divlje horde. Osim toga, njegov se sentimentalizam sve češće miješa s rezignacijom i cinizmom, naglašeno prisutnima u komercijalno vrlo uspješnom krim. filmu Bijeg (Getaway, 1972), a dosljedno formuliranima u njegovu posljednjem intrigantnijem ostvarenju Donesite mi glavu Alfreda Garcije (Bring Me the Head of Alfredo Garcia, 1974, i koscenarist) — ekscentričnoj, crnohumornoj i pomalo apsurdnoj priči o borbi za već odsječenu glavu čovjeka na koju je raspisana nagrada. Kao redatelj koji je u relativno kratkom razdoblju prošao raspon od romantičarske anarhoidnosti do crnohumorne rezignacije, P. se sve teže uspijevao prilagođavati hollywoodskoy komerc. produkciji. Već patetični thriller Elita ubojicâ (The Killer Elite, 1975) najavljuje njegovu silaznu putanju, koju samo potvrđuju melodramski retorični ratni film iz II svj. rata Željezni križ (Cross of Iron, 1977, zapadnonjemačko-brit. koprodukcija snimana i u SFRJ) i polit. thriller Ostermanov vikend (The Osterman Weekend, 1983), sniman u vrijeme kad je P. već shrvan alkoholizmom i bolešću. Usporedo se i dalje bavio scenaristikom za dr. redatelje (npr. Pancho Villa jaše, 1968, B. Kulika).

Uz nekoliko izuzetnih filmova, dokaz Peckinpahova značaja je i utjecaj koji je izvršio na niz novohollywoodskih redatelja, koji su — crpeći iz njegovog primjera — pokušali obnoviti žanrovske motive i u toku 80-ih godina.

Ostali filmovi: Konvoj (Convoy, 1978).

LIT.: J. Kitses, Horizons West, London 1969; M. Evans, Sam Pechinpah: Master of Violence, Vermillion 1972; V. Caprara, Sam Peckinpah, Firenze 1973.

N. Paj


Citiranje:
PECKINPAH, Sam. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 12.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3976>.

kratice i simboli