OSHIMA, Nagisa

OSHIMA, Nagisa, jap. filmski i tv-redatelj, scenarist i producent (Kyoto, 31. III 1932). Iako već sa 6 godina ostaje bez oca, završava studij prava na sveučilištu Kyodai 1954. Idućih 5 godina asistent je redatelja Y. Nomure, M. Kobayashija i H. Obe u kompaniji Shochiku (studio Ofuna). Istodobno piše scenarije i objavljuje film. kritike (od 1956. je gl. urednik film. časopisa »Eiga Hihyo«), obraćajući posebnu pažnju polj. i franc. filmu tog doba (veliki je poštovalac novog vala). God. 1959. režira svoj prvi film Grad ljubavi i nade (Ai to kibo no machi), naizgled u tradiciji žanra → shomin-geki, s humanom pričom o siromašnom dječaku s periferije koji bogatoj djevojci prodaje kućnog goluba; radnja ima tragičan završetak (djevojčin brat ubija goluba, a dječak biva žigosan kao prijestupnik), iznevjerujući pravila žanra, jer O. smatra da »nema pomirenja između bogatih i siromašnih«. Surovi mladi prijestupnici u središtu su Okrutne priče mladosti (Seishun zankoku monogatari, 1960), neizravno simbolizirajući gnjev omladine protiv američko-jap. ugovora o sigurnosti iz 1960. Značajan uspjeh djela privremeno mu omogućuje znatnu stvaralačku slobodu. Međutim, otvorena kritika jap. popuštanja am. utjecajima u filmu Noć i magla Japana (Nihon no yoru to kiri, 1960), složene dramske i vizualne strukture zasnovane na retrospekcijama i kadarsekvencama, navodi rukovodstvo kompanije da povuče djelo iz distribucije i raskine suradnju s Oshimom. Nakon neuspjeha svoga prvog filma u žanru → jidai-geki — Pobunjenik (Amakusa Shiro Tokisada, 1962) o vodi kršć. pobune protiv šoguna u XVII st. (snimljenog u neovisnoj produkciji) — nekoliko godina posvećuje se televiziji, dokum. filmu i putovanjima. God. 1965. osniva vlastitu kompaniju Sozosha, u kojoj — do njena ukidanja 1973 — proizvodi 12 igr. i 1 dokum. film. Film Zadovoljstva (Etsuraku, 1965) bizarnim sižejom o mladiću koji otkriva ispraznost lagodnog života uz iznenada stečeni novac, navješta vezanost motiva seksa i kriminala koji će dominirati u daljemu redateljevom radu. Nasilje usred dana (Hakuchu no torima, 1966) portretira demonsku ličnost seksualnog manijaka čiji su zločini motivirani samo njegovom sadističkom željom, bez moralnih ili soc. premisa. Motiv seksualnog zločina u središtu je i filmova Japansko ljeto: dvostruko samoubojstvo (Muri shinju Nihon no natsu, 1967), Vješanje (Koshikei, 1968), Povratak tri pijanca (Kaetta kita yopparai, 1968) i Dnevnik lopova iz Shinjukua (Shinjuku dorobo nikki, 1969), ali prožetih i imaginarnim i oniričkim detaljima te stiliziranih na rubu eksperimenta. Kulminaciju u obradbi motiva zločina iz strasti ostvaruje u japansko-franc. koprodukciji Carstvo čula (Ai no koriida, 1976), zasnovanoj na istinitom događaju (afera Abe-Sada); međunar. kritika film prihvaća kao »erotsko remek-djelo«, dok se u Japanu autoru sudi »zbog opscenosti i nemorala«. U estetiziranoj fantazmagoričnoj varijanti motiv opetuje u Carstvu strasti (Ai no borei, 1978, nagrada za režiju na festivalu u Cannesu). U Malom dječaku (Shonen, 1969) tradic. obiteljsku melodramu stilizira bez imalo sentimenta, a u Ceremoniji (Gishiki, 1971, na tradic. rang-listi utjecajnog časopisa »Kinema Jumpo« film godine u Japanu), svome najkompleksnijem i najznačajnijem djelu, mozaično oslikava poratnu povijest Japana kroz sudbinu jedne brojne porodice. Sretan Božić, gospodine Lawrence (Furyo/Merry Christmas Mr. Lawrence, 1983, japansko-brit. koprodukcija) suptilno analizira odnose zaraćenih strana u surovom ambijentu jap. zarobljeničkog logora kroz latentni homoseksualizam dvojice gl. junaka — jap. i brit. oficira (R. Sakamoto odn. D. Bowie). Sklonost neobičnim aspektima seksualnosti iskazuje i filmom Max, ljubavi moja (Max mon amour, 1986, u Francuskoj), snimljenim prema ideji J.-C. Carrièrea.

Kao vodeći autor »novog vala« u jap. filmu, O. — koji, poput mnogih dr. japanskih autora, voli raditi sa stalnom ekipom: glumci F. Watanabe, K. Sato, M. Toura i A. Koyama (njegova supruga), scenaristi T. Ishido i Ts. Tamura, snimatelji A. Takada i Y. Yoshioka, te skladatelj H. Hayashi — predstavlja kompleksnu stvaralačku osobnost, tvorca vrlo različitih djela: s pečatom avangardnog eksperimenta ili u akademskoj stilizaciji, ali uvijek s nadahnućem autentičnoga i »drskog« istraživača film. medija, ljudske psihe i jap. društva. S pozicija lijevo orijentiranog intelektualca oporo i beskompromisno uranja u manifestacije podsvjesnih želja, uspostavljajući izravnu vezu između erosa i thanatosa, žigošući opresiju države nad pojedincem, unoseći ikonoklastičke ideje u tradicionalizam jap. morala kao i emfatične sintagmatske inovacije u film. jezik (najviše pod utjecajem J.-L. Godarda i L. Buñuela). Objavio je 2 knjige film. ogleda u Japanu (Poratni film: destrukcija i kreacija — Sengo eiga: Hakai to sozo, Tokio 1963; Teorija poratnog filma na osnovi vlastitog iskustva — Taikenteki sengo eizo ron, Tokio 1975) te knjigu Zapisi (Écrits, Pariz 1980 /u izdanju časopisa »Cahiers du Cinéma«/).

Ostali igr. filmovi: Pokop sunca (Taiyo no hakaba, 1960); Zamka (Shiiku, 1961); Ninja (Ninja bugeichi, 1966); Japanske razvratne pjesme (Nihon shunka-ko, 1967); Čovjek koji je ostavio oporuku na filmskoj vrpci (Tokyo senso sengo hiwa, 1970); Sestrice za ljeto (Natsu no imoto, 1973).

LIT.: J. Mellen, The Waves al Genji's Door, New York 1976; A. Bock, Japanese Film Directors, New York/San Francisco/Tokyo 1978; S. Arecco, Nagisa Oshima, Firenze 1979.