OLMI, Ermanno

OLMI, Ermanno, tal. filmski i tv-redatelj, scenarist, snimatelj, montažer i producent (Bergamo, 24. VII 1931). Iz zemljoradničke obitelji koja se dolaskom u grad proletarizirala. Radeći kao činovnik u tvrtki Edison-Volta, zainteresirao se za film. i kaz. djelatnost pod njenim sponzorskim okriljem te upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Milanu. God. 1953-61. režirao je 37 kratkometr. filmova za Edison-Volta, iskazujući specifično zanimanje za prikaz ljudi na radu. Prvi igr. film — Vrijeme se zaustavilo (Il tempo si è fermato) u ambijentu velike brane u izgradnji — realizira 1959. Velikom nadom tal. kinematografije postaje sa 2 filma poč. 60-ih godina. U Zaposlenju (Il posto, 1961) središnji je lik vrlo mladi došljak koji se u Milanu zapošljava kao činovnik; vrlo realist. prosedeom O. prati testiranja, potom svagdašnju rutinu rada, pokušaj stvaranja veze s kolegicom, da bi sve završilo u gotovo kafkijanskom sivilu. U Zaručnicima (I fidanzati, 1963) pak, mladi poslovođa odlazi zbog potrebe posla na Siciliju, ostavivši u gradu zaručnicu; zbog udaljenosti i dugotrajne samoće postupno je zaboravlja; međutim, na sâmom kraju, kad je ljubav već gotovo prestala a samoća dostigla vrhunac, on joj telefonski nudi brak. Olmijeva tematika i poetika oblikovala se u ta 3 filma; u središtu zanimanja nalazi se svagdašnjica promatrana gotovo dokumentaristički (spori tempo, jednostavnost kadriranja, dulji kadrovi, mozaična dramaturgija, obilje sitnih detalja iz života), junaci su obični ljudi (radnici, činovnici, seljaci) pritajeno željni prijateljstva, ljubavi i potvrde ljudskog dostojanstva (većinom u interpretaciji neprofesionalnih glumaca). Podsjećajući na poetiku M. Antonionija, Olmijevo se stvaralaštvo — zbog prikaza nižih društv. slojeva — ipak više sagledava u kontekstu pokušaja obnove → neorealizma.

Nakon filma Došao je čovjek (E venne un uomo, 1965) posvećenog životu pape Ivana XXIII i usredotočenog na nepredvidljivu psihologiju skromnog seljaka koji izrasta u velikog reformatora kat. crkve, O. se posvećuje uglavnom televiziji — bez imalo kreativne sputanosti ili odricanja od bitnih umj. i estetskih opredjeljenja. Od većeg broja tv-filmova ističu se Smetlari (I recuperanti, 1969, prebačen na 35 mm vrpcu) i posebno Okolnost (La circostanza, 1974, prebačen na 35 mm vrpcu), u kojem kroničarski pomno analizira ponašanje jedne obitelji (ovaj put građanske). Međunar. pozornost ponovno privlači filmom Stablo za klompe (L'albero degli zoccoli, 1978), za koji osvaja Grand Prix festivala u Cannesu, te godišnju nagradu tal. kritike Nastri d'Argento za najbolji film, režiju, scenarij i fotografiju. Ta nenametljiva polemika s Dvadesetim stoljećem (1976) B. Bertoluccija prividnim pomirenjem klasa u osnovi otklanja ideologiju kao medij rješavanja društv. konflikata; s glumcima-naturščicima, bez uobičajene fabule i zapleta, ambijentirano u lombardijsko selo oko 1900, nadahnuto — u obliku »filma-kronike« — prati život jedne obitelji zakupaca (koje gazde ipak otjeraju sa zemlje); na svojoj konačnoj razini to je oda spiritualnim vezama čovjeka i prirode, skromnosti, neponovljivosti životnog vijeka i čudesnog trajanja i obnavljanja života. Filmom Hodaj, hodaj (Camminacammina, 1983), ispovijedajući — kroz biblijski motiv putovanja sveta tri kralja u Betlehem — razočaranje u crkvu i tumačenje dogmi, doživljuje financ. debakl, a ni Dug život za gospođu (Long Live to the Lady, 1987), unatoč tome što je nagrađivan na festivalu u Veneciji, ne nailazi na veći odjek. Objavio je autobiografski roman Dječak iz Bovise (Il ragazzo della Bovisa, 1986).

Svestrana osobnost (privatno izrazito povučen), samozatajno odan filmu i svjesno nekomercijalan, jedan od najcjenjenijih tal. pa i svjetskih redatelja, svojevrsna »bressonovska egzistencija« u tal. kinematografiji, stvara izvan očitih aktualnih strujanja i pomno gradi izrazito izvoran opus.

Ostali kinemat. filmovi: Izvjestan dan (Un certo giorno, 1968); Ljeti (Durante l'estate, 1971, tv-film prebačen na 35 mm vrpcu); Legenda o svetom pijancu (La leggenda del'santo bevitore, 1988).