LZMK

Filmska enciklopedija

NJEMAČKA Filmska traka traži dalje ...

NJEMAČKA. Prvu kinemat. predstavu s plaćenim ulaznicama prikazali su izumitelji, braća Max i Emil Skladanowsky, 1. XI 1895 (oko 2 mjeseca prije braće Lumière) u berlinskom varijeteu »Wintergarten«. Program tih prvih »živih slika« (lebende Bilder) sastojao se od kratkih dokum. snimki s berlinskih ulica te atrakcija s godišnjeg sajma. Nešto kasnije pridružio im se treći brat Eugen S., na čiji su poticaj snimane kratke komične »međuigre« (tako su nastali prvi njem. igrani filmovi »Lov na muhe« i »Suvremena Djevica Orleanska«, oba 1896). Ipak, i u Njemačkoj je ubrzo prevladala tehnički savršenija aparatura braće Lumière. Više uspjeha imao je industrijalac Oskar Messter, pravi pionir njem. filma i kinematografije, koji se specijalizirao za proizvodnju kino-projektora, a svojim je kupcima prikazivao kratke filmove što ih je sâm proizveo u jednoj kući za iznajmljivanje, gdje je 1896. otvorio atelier (Kunstlicht Atelier); iste godine otvorio je i prvu kino-dvoranu u Berlinu (prva 2 stalna kina otvorena su 1899. u Hamburgu, a 1904. i 1 dvorana u Münchenu). U proizvodnji igr. filma Messter se najprije okušava s burleskama u kojima sudjeluju članovi njegove obitelji; 1897. realizira film »Car Friedrich svira flautu«, kojim začinje tzv. prusku tematiku u njem. kinematografiji, a 1902. »Salomu«, prvo djelo ljubavno-erotske tematike. Već u tom početnom razdoblju (1904) počinju se snimati i krim. filmovi, 1910. prvi znanstvenofantastični »Propast svijeta«, 1911. prvi crtani »Juha« Juliusa Pinschewera te prvi tzv. podmornički film »Pro Patria« (žanr čest i do 80-ih godina). Unatoč svemu tome, kao i činjenici da je samo Messter 1897. proizveo 84 filma (uglavnom ne-igrana) te da je osnovana važna tvrtka Deutsche Bioscop, u njem. kinima dominiraju uvezeni filmovi (prvenstveno tal., franc. i američki).

Snažniji razvitak otpočinje poč. 10-ih godina. Velik uspjeh u publike postiže 1910. glumica Henny Porten, prva njem. zvijezda, a od iduće godine dan. glumica Asta Nielsen i njezin suprug, redatelj Urban Gad, nizom filmova uzdižu dotad anonimnu produkciju igr. filmova na razinu najinteresantnijeg medija. Proizvodnja naglo raste: od 35 igr. filmova u 1910. na 173 u 1911, čak 353 u 1913 — uključujući i epizode u okviru tada vrlo popularnih → serija. Najuspjelije su bile detektivske: »Miss Nobody« Willyja Zeyna (sa Sentom Eichstaedt) od 1913, te »Stuart Webbs« (s Ernstom Reicherom /i scenarist/) i »Joe Debbs« (s Maxom Landom) Joea Maya od 1914.

Razvitak njem. igranog filma zainteresirao je i mnoge kaz. djelatnike za novi medij. Glumac Albert Bassermann 1913. igra gl. ulogu u filmu »Drugi« Maxa Macka i prvi put privlači ozbiljniju kritičku pažnju na pojavu jednoga igr. filma u Njemačkoj. Ugledu filma doprinos daje i redatelj Max Reinhardt koji s članovima svoga berlinskog kazališta snima »Venecijansku noć« (1913), a sve je zapaženija i film. djelatnost glumca Paula Wegenera koji u filmu »Praški student« (1913) Stellana Ryea (inače Danca) najavljuje ekspresionizam, jedan od najutjecajnijih pokreta u povijesti filma.

Prvi svj. rat oslobađa njem. producente inozemne konkurencije, a nastalu prazninu popunjuju uglavnom »patriotskim kičem« odn. propagandnim filmovima. Proizvodne kuće prihvaćaju zahtjeve prikazivačâ (u zemlji djeluje oko 2000 kina) za povećanjem proizvodnje, koja je i u ratnim uvjetima uvijek iznosila više od 200 naslova godišnje. Otkrivši izvanredne propagandne mogućnosti kinematografije, vlada počinje potpomagati film. proizvodnju; general Erich Ludendorff inicirao je ujedinjenje vodećih film. produkcija, pa je tako 18. XII 1917. nastalo poduzeće Universum-Film-Aktiengesellschaft (akr. UFA) u čijoj je financ. konsolidaciji drž. blagajna sudjelovala sa 30% sredstava.

Po završetku I svj. rata nesređene prilike u zemlji, gospodarska kriza, nezaposlenost, soc. bunt i polit. neizvjesnost pogoduju rastu inflacije koja je, međutim, povoljno utjecala na izvoz njem. filmova zbog apsurdno niskog pariteta njem. marke (stoga povjesničar filma Enno Patalas za razdoblje 1919-23. stvara pojam Inflationsfilm). Takvo kaotično stanje u njem. društvu paradoksalno se reflektiralo i u daljemu naglom povećavanju film. proizvodnje (rekordna godina je 1920. sa 545 filmova). Kao najveće film. poduzeće, UFA je orijentirana na popularne eskapističke vrste filmova (komedije, kostimirane drame i sl.), popularne serije i serijale, ali i na kvazi-znanstvene odn. kvazi-odgojne filmove (npr. o prostituciji) koji su svojom »objektivnošću« zapravo prikrivali neku vrst softcore-pornografije (Sittenfilme); »Prostitucija« (1919) Richarda Oswalda jedan je od zapaženijih primjera te vrste. Među kostimiranim filmovima najpopularniji su bili »Carmen« (1918) Ernsta Lubitscha, s glumicom Polom Negri, i »Veritas vincit« (1918) J. Maya.

Dva filma snimljena 1919, Lubitscheva »Gospođa Dubarry« i »Kabinet doktora Caligarija« Roberta Wienea, pobudila su veliko zanimanje za njem. film u inozemstvu. Prvi kao prototip hist. melodrame, a drugi kao izvorni začetnik → ekspresionizma, pokreta kojem su se priključili gotovo svi najznačajniji njem. redatelji razdoblja: Friedrich Wilhelm Murnau, Fritz Lang, Paul Leni, Lupu Pick, Ewald Andreas Dupont, Karl Grüne, Arthur Robison, Henrik Galeen, Leopold Jessner, Otto Rippert i Arthur von Gerlach, na čelu sa scenaristom Carlom Mayerom, idejnim začetnikom ekspresionizma na filmu. Mayer je najistaknutija osobnost i struje → Kammerspielfilma, komornih drama i melodrama uglavnom turobna ugođaja, o problemima ljudi iz srednje i niže srednje klase (npr. »Posljednji čovjek«, 1924, F. W. Murnaua). Spomenutoj skupini redatelja pripada i producent Erich Pommer sa svojim poduzećem Decla-Bioscop (od 1923. pridruženim UFA-i), koji je svojim ambicioznim projektima promijenio tok dotadašnje, uglavnom nepretenciozne film. produkcije. Međutim, filmovi visoke kvalitete bili su tek neznatan dio od 200-300 igr. filmova godišnje produkcije Njemačke, tada već jedne od svjetskih film. velesila (odmah iza Hollywooda). Uz izrazito umj. tendenciju filmova istaknutih ekspresionističkih stvaralaca, povećavala se proizvodnja nacionalnih pov. drama (u kojima je, npr., glumac Otto Gebühr stvarao karijeru tumačeći poznate pov. ličnosti, među ostalima i Friedricha Velikog). Često se realiziraju i različite vrste filma fantastike: filmovi strave (npr. »Nosferatu«, 1922, F. W. Murnaua /s glumcem Maxom Schreckom/), bajke (npr. »Izgubljena cipelica«, 1923, Ludwiga Bergera), legende (npr. »Nibelunzi«, 1924, F. Langa), krim. filmovi na rubu fantastike (npr. više djela F. Langa) te posebno egzotične pustolovine (npr. »Indijski nadgrobni spomenik«, 1921, J. Maya); takvi filmovi, uz ekspresionističke komponente, evociraju i duh njem. romantizma (i danas zamjetan u kinematografiji SR Njemačke). U njima ugled stječu glumci Harry Piel, Conrad Veidt, Rudolf Klein-Rogge i Werner Krauss odn. Lil Dagover, La Jana i Ossi Oswalda, snimatelji Fritz Arno Wagner, Carl Hasselmann i Karl Freund, scenaristica Thea von Harbou i dr.

Od svih stvaralačkih osobnosti na početku 20-ih godina najznačajniji je E. Lubitsch, dok prva polovica 20-ih prolazi u znaku F. Langa (istaknutog sve do kraja nij. razdoblja) i osobito F. W. Murnaua. Unatoč zamjerkama zbog njihova »umjetničkog eskapizma«, tj. čestog izbjegavanja realist. pristupa njem. suvremenosti, oba su redatelja — svojim profinjenim i nadahnutim vizualnim koncepcijama alegorijskih, simboličkih, fantazmagoričnih, pustolovnih i mitol. tema i motiva — ostavili dubok trag ne samo u njemačkom, već i u svjetskom filmu.

God. 1924, nakon djelomičnog sređivanja društv. i ekon. prilika, odn. stabilizacije valute, hollywoodske kompanije kupile su dio njem. kinematografa i zemlju preplavile am. filmovima. Na intervenciju njem. vlade uveden je tzv. kvota-sistem, prema kojem je za svaki uvezeni film trebalo snimiti jedan domaći (tzv. Kontingentfilm). Ta akcija, međutim, nije u potpunosti uspjela, jer su am. producenti počeli snimati u Njemačkoj. UFA je zapala u financ. teškoće, pa je morala uzimati zajmove od am. tvrtki Paramount i MGM uz nepraktične i vrlo skupe uvjete, tako da je 1927. gotovo bankrotirala.

U to vrijeme film »Ulica bez radosti« (1925) Georga Wilhelma Pabsta, najznačajnijeg autora s kraja nij. razdoblja, inaugurira u njem. kinematografiji kritički realizam poznat pod nazivom nova stvarnost (Neue Sachlichkeit), kojem je začetnik slikarska skupina istog naziva (G. Grosz, G. Scholz, G. Schrimpf, A. Kanoldt i dr.), ali i specifičan žanr tzv. uličnih filmova (Strassenfilme) čija se radnja zbiva na ulicama i dočarava težinu tadašnjih prilika. »Socijalnom osvještenju« njem. umjetničkog filma znatno su pridonijeli i redatelji Piel Jutzi i Gerhard Lamprecht tzv. Zille-filmovima (prema slikaru i film. scenaristu Heinrichu Zilleu), u kojima se — unatoč društv. neopredijeljenosti — ipak jasno odslikava soc. situacija.

God. 1928. Pabst i Erwin Piscator osnivaju Pučki savez za filmsku umjetnost (Volksverband für Filmkunst) koji potiče snimanje naprednih i umj. filmova, dok se Njemačka liga za neovisni film (Deutsche Liga für unabhängigen Film) opire glorifikaciji ratne tematike i pritiscima cenzure; oba su udruženja preko pojedinih članova bila pod djelomičnim utjecajem Socijaldemokratske i Komunističke partije Njemačke. Tako su nastali proleterski filmovi (proletarische Filme) »Braća« (1929) Wernera Hochbauma, »Honorarni knjigovođa Krempke« (1930) Marie Harder i »Kuhle Wampe« (1932) Slatana Dudowa, dok je film »Na drugoj strani ulice« (1929) Lea Mittlera nastao pod izravnim utjecajem KP.

Kao stanovitu popratnu pojavu u realist. usmjerenju njem. filma treba shvatiti popularne tzv. planinske filmove (Bergfilme), »njemačke vesterne« većinom u službi veličanja njem. hrabrosti, poduzetnosti i snalažljivosti, koji znače definitivan izlazak njem. filma iz »kammerspielovskog« ateljea, a ujedno iskazuju i njem. zaokupljenost prirodom. Taj je pravac inaugurirao redatelj i snimatelj Arnold Fanck filmom »Bijeli pakao Piz Palüa« (1929, sa G. W. Pabstom), a isticala su se i ostvarenja Luisa Trenkera i Leni Riefenstahl (i popularni glumci).

Dokum. film (u njem. jeziku najčešće Kulturfilm) razvija se već od poč. 20-ih godina; tako npr. Hans Cürlis 1919. osniva Institut za kulturna istraživanja, u čijem se okviru desetljećima snimaju filmovi lik. usmjerenja. Najistaknutija ostvarenja su, međutim, filmovi u kojima se dokumentarnost prožimlje s eksperimentiranjem: »Berlin — simfonija velegrada« (1927) Waltera Ruttmanna, koji začinje specifičan dokum. žanr simfonija velegrada, i »Ljudi u nedjelju« (1929) Roberta Siodmaka i Edgara G. Ulmera (u čijoj su produkciji sudjelovali i Béla Balázs, Billy Wilder i Fred Zinnemann).

Na području eksp. filma javljaju se 20-ih godina avangardna djela, većinom tzv. apstraktni filmovi (njem. absoluter Film), autorâ Vikinga Eggelinga, Hansa Richtera i Oskara Fischingera te Ludwiga Hirschfeld-Macka, Kurta Kranza i Wernera Graeffa, kao i dr. U animaciji izdvaja se Lotte Reiniger ostvarenjima u tehnici tzv. kineskih sjenki.

Uoči pojave zv. filma Njemačku napuštaju producent E. Pommer, redatelji E. Lubitsch, E. A. Dupont, L. Pick, P. Leni, F. W. Murnau i Dimitri Buchowetzki (angažirani — zbog inventivnog red. postupka u mizansceni — mahom u Hollywoodu i Vel. Britaniji), glumica P. Negri te glumac Emil Jannings (koji se kasnije vratio i nadalje bio jedan od najznačajnijih karakternih glumaca).

Njem. zvučni film nastao je u okviru vlastitoga ton. sistema Tobis. Prva cjelovečernja ostvarenja bili su igr. film »Ljubim ruke, gospođo!« (1929, djelomično ozvučen /1 sekvenca/) Roberta Landa i dokum. film »Melodija svijeta« (1928) W. Ruttmanna, a prvi veliki uspjeh »Plavi anđeo« (1930) Josefa von Sternberga. Zbog prelaska na zv. tehniku produkcija u Njemačkoj opada; 1930. snimljeno je 60 nijemih, 15 naknadno ozvučenih i 111 zv. filmova, a 1931. samo 142 zvučna i 2 nij. filma. U početku zv. razdoblja prevladavaju muz. filmovi po uzoru na klas. bečke operete (npr. »Dva srca u tročetvrtinskom taktu«, 1930, Geze von Bolvaryja i vrlo popularni »Kongres pleše«, 1931, Erica Charrella), obično snimani i u franc. i engl. verzijama; najuspjeliji među tim prvim evr. filmskim musicalima bio je »Troje s benzinske pumpe« (1931) Wilhelma Thielea, s pjevanim i plesnim dionicama koje i danas podsjećaju na neke najznačajnije am. musicale (»Pjevajmo na kiši«). U tom razdoblju nastaju i neki od najznačajnijih njem. filmova uopće: »Zapadno bojište 1918« (1930) i »Drugarstvo« (1931) G. W. Pabsta, »M« (1931) F. Langa, »Kapetan iz Köpenicka« (1931) R. Oswalda i »Djevojke u uniformi« (1931) Leontine Sagan — djela s ne samo iznimno vještim korištenjem zvuka, već i napredna ostvarenja izraženoga psihol. nijansiranja likova i soc. angažmana.

Dolaskom nacionalsocijalistâ na vlast, otpočinje potpuno novo razdoblje njem. kinematografije. Neposredno po uspostavi režima (28. III 1933) ministar propagande Josef Goebbels, između ostalog, proklamira sljedeće: »Nacionalna revolucija neće se ograničiti samo na politiku, nego će preuzeti i područja privrede, sveopće kulture, unutrašnje i vanjske politike, također i filma«. Oskar Kolbus, jedan od nacističkih funkcionara tog vremena, naglašuje da »nadolazeći njemački film mora biti svjestan da lica i obličja koja će prikazivati pripadaju arijevskoj rasi«. Takve ideol. pozicije, s većim ili manjim odstupanjima, determiniraju karakter film. proizvodnje. Za tih 12 godina snimljena su 1363 filma, od kojih je približno svaki šesti pripadao direktnoj režimskoj propagandi (1945. saveznička ih je cenzura zabranila 208), dok su ostali — u manjoj ili većoj mjeri — posjedovali bar poneki polit. motiv. Nakon obračuna s weimarskom »blatnjavom kulturom« (Sumpfkultur) te nakon proklamacije da »duh nacionalsocijalizma treba zavladati i svijetom filma«, osnovana je Filmska komora Reicha (Reichsfilmkammer) kao dio Kulturne komore (Kulturkammer) kojima je — indirektno ali energično — rukovodio sâm Goebbels. Film je postao najvažniji, po nekima i uporišni oslonac totalne njem. propagande. Filmovi V. I. Pudovkina, S. M. Ejzenštejna i G. W. Pabsta povučeni su iz kinematografâ, a ubrzo su »na indeks« stavljeni i soc. filmovi iz 20-ih i 30-ih godina te ekspresionistička djela. Scenariji, već dovršeni filmovi i film. kritike podvrgavani su oštroj cenzuri (oko 40 filmova proizvedenih u tom razdoblju zabranjeno je za prikazivanje). Naprednim sineastima, te svima žid. podrijetla, onemogućeno je djelovanje. Stoga, mnogi su odmah (neki već i poč. 30-ih godina) emigrirali u SAD, Vel. Britaniju, Francusku ili SSSR, gdje su — većinom — nastavili karijere (tzv. Exilkino). Među najpoznatijim film. emigrantima bili su producenti Seymour Nebenzahl i Arnold Pressburger, snimatelji K. Freund, Curt Courant, Günther Krampf, Franz Planer i Eugen Schüfftan, skladatelji Hanns Eisler, Werner Richard Heymann, Franz Waxman i Frederick Hollander, scenarist C. Mayer, glumci A. Bassermann, Felix Bressart, Fritz Kortner i Peter Lorre odn. Elisabeth Bergner i Brigitte Helm, te redatelji M. Reinhardt, E. Chanel, S. Dudow, F. Lang, J. May, R. Oswald, G. W. Pabst (koji se kasnije vratio i u Njemačkoj snimio nekoliko filmova), L. Sagan, R. Siodmak, W. Thiele, R. Wiene, B. Wilder, Otto Preminger, Max Ophüls, Paul Czinner, Hermann Kösterlitz (Henry Koster) i Lothar Mendes. U drugom valu, nešto kasnije, otišli su redatelji Reinhold Schünzel, Karl Junghans, Frank Wisbar i Detlef Sierck (Douglas Sirk) te glumci Lilian Harvey odn. Anton Wohlbrück (Walbrook). Zbog neslaganja s režimom na samoubojstvo su natjerani glumci Renate Müller i Joachim Gottschalk, dok je redatelj Herbert Selpin 1942. ubijen.

Žanrovski, kinematografija nacističkog razdoblja bila je podijeljena na zabavne i ozbiljne filmove. Među zabavnima osobito su se isticale muz. komedije i melodrame (posebno redateljâ D. Siercka, R. Schünzela, G. von Bolvaryja i Willija Forsta, s glumcima L. Harvey, Zarah Leander, Ilse Werner, Marikom Rökk, Marte Harell, Paulom Wessely i Marthom Eggerth odn. Janom Kiepurom, Viktorom de Kowom, Heinzom Rühmannom i Willyjem Fritschom), zatim tzv. utopijski filmovi (npr. »Zlato«, 1934, Karla Hartla) te krim. filmovi i filmovi o cirkuskom miljeu. Među ozbiljnima izdvajali su se tzv. domovinski filmovi (Heimatfilme), tzv. filmovi o prijateljima — npr. antibritanski intonirani projekti o Ircima (npr. »Moj život za Irsku«, 1941, Maxa W. Kimmicha) ili o Burima (npr. »Ohm Krüger«, 1941, Hansa Steinhoffa), ratni filmovi (npr. »Rumena zora«, 1933, Gustava Ucickogo podmorničarima i »Mladi orlovi«, 1944, Alfreda Weidenmanna o avijaciji), »odgojni« omladinski filmovi (npr. »Hitlerov omladinac Quex«, 1933, H. Steinhoffa), antiboljševički filmovi (npr. »Na kraju svijeta«, 1934, G. Ucickog i »GPU«, 1942, Karla Rittera), pov. filmovi (npr. »Kolberg«, 1944, Veita Harlana /posljednji spektakularni film. projekt režima/), biografski filmovi (npr. »Friedrich Schiller«, 1940, Herberta Maischa i »Paracelsus«, 1943, G. W. Pabsta) i špijunski filmovi (npr. »Tajni spis WB 1«, 1942, H. Selpina). Specifična kategorija bili su (uz mnoge antislavenski intonirane projekte) genocidno usmjereni antisemitski filmovi, od kojih su 4 najradikalnija snimljena 1939/40 (kad su otpočeli i najmasovniji progoni): »Robert i Bertram« (1939) Hansa-Heinza Zerletta, »Rothschildovi« (1939) Ericha Waschnecka, »Židov Süss« (1940) V. Harlana i dokumentarni »Vječni Žid« (1940) Fritza Hipplera. Među umjetnički i tehnički najuspjelijim ostvarenjima razdoblja ističu se vrsno uobličeni propagandno-polit. filmovi »Trijumf volje« (1935) i »Olimpijada« (1938) L. Riefenstahl, utopijske »Pustolovine baruna Münchhausena« (1943) Josefa von Bakyja, remek-djelo svjetske kinematografije u kojem se uspješno eksperimentira s agfacolorom, te »Romanca u molu« (1943) i »Ulica Velika sloboda br. 7« (1944) Helmuta Käutnera, djela za to doba začuđujuće pesimističnosti (oba zabranjena). Općenito se smatra da je u tih 12 godina snimljeno oko 20 izrazito kvalitetnih filmova koji ne pripadaju niti jednoj domeni grube ideol. ili polit. propagande. Sve do 1942, kad je Goebbels definitivno stavio cjelokupnu produkciju pod kontrolu UFA-e, filmove je proizvodilo 7 velikih proizvodnih tvrtki (Bavaria, Berlin-Film, Prag-Film /Prag je inače trebao postati gl. filmskim središtem budućega Velikog Reicha/, Terra, Tobis, UFA i Wien-Film). Među ostalim film. djelatnicima tog razdoblja isticali su se redatelji Carl Froelich, Erich Engel, Kurt Hoffmann, Wolfgang Leibeneiner, Richard Eichberg, Georg Jacoby, Paul Martin, Arthur Maria Rabenalt, Robert Adolf Stemmle, Werner Klingler, Hermann Thimig i Rolf Hansen, glumci Adele Sandrock, Dorothea Wieck, Kristina Söderbaum, Olga Tschechowa, Käthe von Nagy, Marianne Hoppe, Hilde Krahl i Sybille Schmitz odn. E. Jannings, W. Krauss, Gustaf Gründgens, Heinrich George (»četvorica velikih« karakternih glumaca razdoblja), Gustaf Diessl, Carl Raddatz, Ferdinand Marian, Attila i Paul Hörbiger, Theo Lingen, Hans Moser, Hans Albers, Viktor Staal i Willy Birgel, snimatelji Carl Hoffmann, Reimar Kuntze, Bruno Mondi, Willy Winterstein i Günther Rittau, skladatelji Giuseppe Becce, Herbert Windt i Theo Mackeben, te mnogi dr.

Po završetku II svj. rata, neki njem. filmski djelatnici stavljeni su na »crnu listu« odn. zabranjeno im je djelovanje (na dulje ili kraće vrijeme): npr. V. Harlan, E. Jannings, W. Krauss, G. Gründgens, L. Riefenstahl, W. Liebeneiner i G. Ucicky; K. Ritter je — da bi izbjegao suđenje — pobjegao u Argentinu, H. George je umro u sovj. zarobljeništvu, dok je F. Marian počinio samoubojstvo; V. Harlanu je i suđeno, ali je oslobođen »zbog nedostatka dokaza«.

Njemačka Demokratska Republika. Početkom kinematografije Njemačke DR smatra se sastanak četrdesetorice sineasta u berlinskom hotelu »Adlon« (sovj. okupacijska zona) 17. XI 1945. Već prije službenog razdvajanja Njemačke na Zapadnu i Istočnu (1949), studiji Tobisa i UFA-e ujedinjeni su u drž. poduzeće DEFA (1946), pod kontrolom SSSR-a; teh. baza bila je relativno uščuvana, tako da su se već nekoliko dana nakon kapitulacije počeli naknadno sinkronizirati sovj. filmovi. Iste godine snimljeni su i prvi njem. poratni igr. filmovi (u sovj. zoni). U tom razdoblju nastalo je i nekoliko vrlo značajnih djela, orijentacije tzv. antifašističkog realizma (»Ubojice su među nama«, 1946, Wolfganga Staudtea, »Brak u sjeni«, 1947, Kurta Maetziga i »Afera Blum«, 1948, E. Engeld, kasnije i »Podanik«, 1951, W. Staudtea). Poč. 50-ih godina vodeći kult. funkcionari Njemačke DR ističu zahtjev za većom »partijnošću« filmova, za jačim angažmanom u konstituiranju nove države. Politbiro CK SED objavio je 27. VII 1952. rezoluciju u kojoj se DEFA poziva da prikazuje filmove koji raskrinkavaju ratne huškače, agente, špijune, sabotere, militariste i izdajice domovine u službi zap. imperijalizma. Partijska »linija« tražila je da mjesto kritičkog realizma zauzme socijalistički realizam. Nakon takvih zahtjeva film. produkcija počinje stagnirati, a realiziraju se »zajamčeno ispravni« filmovi kakva je dvodjelna biografija Ernsta Thälmanna (K. Maetzig, 1954/55); umjetnički vrijedna djela (poput »Jačih od noći«, 1954, S. Dudowa) bila su iznimke. Ostali istaknutiji redatelji 50-ih godina su Arthur Pohl, Georg C. Klaren, Martin Hellberg, Ralf Kirsten i Joachim Kuriert. Budući da su nacistički film. arhivi bili isprva pod kontrolom SSSR-a, a od 1955. Njemačke DR, ondje se razvija specifična vrsta dokum. filma, u osnovi kompilacijskog karaktera, u kojem se na bazi arhivskih snimki objelodanjuje djelatnost pojedinih nacista dok su bili na vlasti, a od kojih neki zauzimaju odgovorne društv. položaje u SR Njemačkoj; najistaknutiji autori takvih filmova su bračni par Andrew i Annelie Thorndike te Joachim Hellwig. U drugoj polovici 50-ih godina u istočnonjem. filmskoj djelatnosti dolazi do promjena. Nakon XX kongresa KPSS, pritisak drž. uprave u svim zemljama Varšavskog ugovora je smanjen, odnosi su liberalizirani, a povećana je i film. proizvodnja. Tako su 1957, godine koja se smatra jednom od najuspješnijih, proizvedena 22 igr. filma, medu kojima i neki vrlo visoke kvalitete — osobito djela mladih autora Konrada Wolfa, Kurta Junga-Alsena, Joachima Haslera i Gerharda Kleina, kojima se ubrzo pridružuju Günther Reisch, Frank Beyer i Heiner Carow. Međutim, ubrzo je nastupilo »kampanjsko« vrijeme u kojem se od DEFE i redateljâ tražilo »više angažiranosti u pristupu temama« i više respekta prema novoj državi. Tako je film K. Wolfa »Tragači za suncem« (1958), unatoč ugledu autora (uspjeh u Cannesu istočnonjemačko-bug. koprodukcijom »Zvijezde«, 1958), nije u Njemačkoj DR prikazan sve do 1972 (na televiziji). Poč. 60-ih godina počeo je opadati broj kino-gledatelja (zbog konkurencije televizije), ali i zbog niske kvalitete domaćeg filma. U takvim izmjeničnim razdobljima restrikcija i liberalizma kinematografija Njemačke DR izgubila je mogućnost osamostaljivanja i međunar. etabliranosti. Filmovi 60-ih godina opet najčešće prizivaju prošlost (doba carstva i građanstva), kritiziraju Weimarsku Republiku, upozoravaju na opasnost od nacizma, te neprestano preispituju njegove uzroke, korijene i neljudskost, prikazuju koncentracione logore (npr. »Gol među vukovima«, 1962, F. Beyera), stalno obračunavajući s prošlošću. Istaknutiji redatelji koji se javljaju 60-ih godina jesu Jürgen Böttcher, Egon Günther, Horst Seemann, Rainer Simon, Frank Vogel, Günther Rücker, Heinz Thiel i Ulrich Thein. U to vrijeme DEFA počinje proizvoditi muz. filmove, komedije te filmove o Indijancima (često prema K. Mayu) u kojim s uspjehom nastupa jugosl. glumac Gojko Mitić. Poč. 70-ih godina programski odjel DEFE pod vodstvom profesora Wilkeninga opet usmjeruje proizvodnju, ravnomjerno prema prošlosti i prema sadašnjosti (gdje se preporučuju teme »o nekim problemima naše društvene stvarnosti«, npr. odnos pojedinca i kolektiva). Filmovi veteranâ E. Günthera i H. Carowa, te novijih redatelja Bernharda Stephana, Siegfrieda Kühna, Lothara Warnekea, Ingrid Reschke, Rolanda Gräfa, Hermanna Zschochea i Erwina Stranke, koliko god redateljski korektni i tehnički savršeni, još uvijek (i pored povremenih međunar. festivalskih uspjeha) ne dosižu razinu ostvarenja iz 50-ih i 60-ih godina (osobito K. Wolfa i F. Beyera). Povremenim otporima intelektualaca (npr. tzv. Biermannova povelja iz 1976), koji traže stvarnu liberalizaciju polit., soc. i kult. prilika, pridružuju se i sineasti, što potkraj 70-ih i poč. 80-ih godina dovodi do niza emigracija film. radnika iz Njemačke DR u SR Njemačku.

Kao i u većini socijal. zemalja, u Njemačkoj DR postoji i znatna produkcija dokum. filmova. Najveći međunar. ugled ima Walter Heynowski (od 1955. u tandemu s Gerhardom Scheumannom), dok se ističu još Karl Gass, Winfried Junge, Volker Koepp, Karlheinz Mund, Gitta Nickel i Peter Voigt. Na području animacije vodeći su stvaraoci bračni par Klaus i Katja Georgi.

Od ostalih film. djelatnika ističu se snimatelji Robert Baberske, Friedl Behn-Grund, Werner Bergmann (renomirani već i prije rata), Erich Gusko i Günther Marczinkowsky, te glumci Annekatrin Bürger, Angelika Domröse, Renate Krössner, Katrin Sass, Karin Schröder, Katharina Talbach i Jutta Wachowiak odn. Erwin Geschonneck, Hanjo Hasse, Rolf Hoppe, Armin Mueller-Stahl, Günther Simon, Hilmar Thate, Jörg Pose i Manfred Möck (te čest gost iz SSSR-a Regimantas Adomajtis).

Školovanje svih profila film. kadrova vrši se na visokoškolskoj ustanovi Deutsche Hochschule für Filmkunst u Potsdam-Babelsbergu (u blizini se nalazi i Neubabelsberg, jedan od najvećih studijskih kompleksa u Evropi). U Ist. Berlinu djeluje kinotečna ustanova Staatliches Filmarchiv der Deutschen Demokratischen Republik. Najznačajniji međunar. festival u zemlji održava se u Leipzigu (za dokum. filmove).

Sredinom 70-ih godina u Njemačkoj DR djelovalo je 1181 kino sa oko 343000 mjesta (s posjetom od 4,6 godišnje po glavi stanovnika); sredinom 80-ih godina taj je broj smanjen na 824 dvorane sa oko 256000 mjesta, a neznatno je smanjen i godišnji posjet — na 4,4.

Savezna Republika Njemačka. Prvi igr. film snimljen je, u tada još Zapadnoj Njemačkoj, 1946 (»Reci istinu« Helmuta Weissa); od ostalih djela toga početnog razdoblja ističe se još »Morituri« (1948) Eugena Yorka. Nakon službenog osnutka SR Njemačke (1949) i festivala u Berlinu (1951), danas jednoga od najutjecajnijih u svijetu, proizvodnja igr. filmova naglo se povećava (npr., 1954. snimljeno ih je 108 /u čemu velikog udjela ima vodeći producent tog razdoblja Artur Brauner/). Međutim, to su uglavnom komerc. projekti — melodrame i komedije koje ne pobuđuju znatnije zanimanje ni domaće ni međunar. kritike; ipak, određen ugled stječu redatelji Axel von Ambesser, Harald Braun, Falk Harnack, Werner Jacobs, Rudolf Jugert, Georg Tressler i dr. Takva niska umj. kvaliteta povjesničare nužno navodi na usporedbe s kinematografijom njem. ratnog saveznika Italije, u kojoj se u to doba javio jedan od najznačajnijih pokreta u povijesti filma — neorealizam. Tumači se to izraženijim njem. »kompleksom krivnje«, deziluzioniranošću sineastâ, prevladavajućim interesom za materijalno (nakon godinâ bijede), dakle i kao naličje ekon. prosperiteta, i sl. Moralno i materijalno stanje SR Njemačke 50-ih godina odražavaju jedino tzv. Trümmerfilme — filmovi o »ruševinama« u ljudskim dušama i stvarnim razvalinama zemlje kao posljedicama nacističke prošlosti i rata. Potkraj 50-ih godina iznova se javljaju rekonstituirani tzv. domovinski filmovi (Heimatfilme), snimaju se ratni filmovi (ističe se pacifistički »Posljednji most«, 1954, H. Käutnera /koprodukcija sa SFRJ/) i ekranizira knjiž. baština (npr. »Kapetan iz Köpenicka«, 1956, H. Käutnera /po C. Zuckmayeru/ i »Novela o šahu«, 1959, Gerda Oswalda /po S. Zweigu/). Stanovito ohrabrenje u smislu kritičkog sagledavanja stvarnosti bio je kraći val djela s kraja 50-ih godina (»Nedovršena priča«, 1958, K. Hoffmanna; »Djevojka Rosemarie«, 1958, Rolfa Thielea; »Ruže za državnog tužioca«, 1959, W. Staudtea), te povratak iz emigracije veteranâ F. Langa i R. Siodmaka. U to doba javljaju se i prve poratne glum. zvijezde: Bernhard Wicki (kasnije i uspješan redatelj), Lilli Palmer, Hildegard Kneff, O. W. Fischer, Ruth Leuwerik, Johanna von Koczian, Hansjörg Felmy, Nadia Tiller, Liselotte Pulver, Peter van Eyck, Oskar Werner, Gert Fröbe, Ivan Desny, Hans-Christian Blech, Maria i Maximilian Schell, Curd Jürgens, Karlheinz Böhm, Romy Schneider, Horst Buchholz, Hardy Krüger, Mario Adorf, Karin Baal, Conny Froboess, Elke Sommer, Senta Berger i dr. Šezdesetih godina, u još apsolutno komercijalno orijentiranoj zapadnonjem. kinematografiji, već postojećim žanrovima pridružuju se krim. filmovi (posebno oko 30 prema djelima E. Wallacea, kojima ugled stječe redatelj Alfred Vohrer), vestern (posebno oko 15 prema djelima K. Maya /najčešće snimani u SFRJ/ kojima poznat postaje redatelj Harald Reinl), te — potkraj desetljeća — vrlo brojni polupornografski filmovi (isprva pod firmom tzv. odgojne kinematografije). Početak preokreta u njem. kinematografiji, odn. razdoblja koje traje i do danas, zbiva se na uglednomu međunarodnom festivalu kratkometr. filmova u → Oberhausern 1962, kad grupa mladih sineasta objavljuje tzv. oberhausenski manifest pod naslovom »Tatino kino je mrtvo!« — kritički i programski tekst u kojem se obračunava s cjelokupnim stanjem u zapadnonjem. kinematografiji. Nakon filma »Ono« (1966) Ulricha Schamonija formira se skupina stvaralaca izvan etablirane kinematografije, koja i otpočinje dugo očekivani kritički zaokret. Uz U. Schamonija, u »prvom valu« javljaju se Peter Lilienthal, Volker Schlöndorff, Alexander Kluge, Werner Herzog, Johannes Schaaf, Franz Josef Spieker, Jean-Marie Straub, Rainer Erler, Peter Zadek, Edgar Reitz, Peter Schamoni, Hellmuth Costard, Christian Rischert i Vladimir Kristl. Kritika oduševljeno dočekuje ovu antikonformističku grupu i naziva je mladim ili novim njemačkim filmom. Na početku 70-ih godina pridružuju joj se i Georg Moorse, Peter Fleischmann, Hans-Jürgen Syberberg, Werner Schröter, Reinhard Hauff, Rainer Werner Fassbinder, Wim Wenders, Michael Verhoeven i Rosa von Praunheim, a kasnije još Robert van Ackeren, Herbert Achternbusch, Hans W. Geissendoerffer, Bernhard Sinkel, Peter Handke, Hark Bohm (i popularan glumac), Vojtěch Jasný, Percy Adlon, Christian Ziewer, Maran Gosov, Hans Noever, Erwin Keusch, Nikiaus Schilling, Ottokar Runze, Klaus Lemke, Walter Bockmeyer, Rolf Bührmann i dr. Najveći međunar. ugled ostvarili su Wenders, Herzog, Fassbinder i Schlöndorff, a uspjesi u kritike i na festivalima donose im i značajne drž. subvencije te pomoć i suradnju televizije. Tim je autorima zajednički krajnje kritičan odnos prema prusko-militarističkoj i nacističkoj prošlosti, prema ono

Vr. V.


Citiranje:
NJEMAČKA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 26.5.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3802>.

kratice i simboli