NIMFETA

NIMFETA, također nimfica, lolita, tinejdžerka i dr., tip u → sustavu zvijezdâ. Odnosi se na lik vrlo mlade djevojke, često duhovno a ponekad i fizički nesazrele (npr. česta dječačka figura u najmlađih predstavnica tipa), čije ponašanje najčešće predodređuju emocije (očituju se kao hir, kapricioznost, neočekivane odluke, izjave i postupci), često i seksualni porivi — u mjeri potpunog predavanja trenutačnom čuvstvu, prkoseći ili bez svijesti u društv. normama i stegama (osobito zamjetljivo na području ljubavi i seksualnosti). Ostale tipične odlike nimfete također su u skladu s adolescentnim svojstvima lika (zvijezde tog tipa najmlađe su u povijesti star-sistema): nedostatak životnog iskustva (koje ponekad i simulira), zbog čega se često zaljubljuje u znatno starijeg muškarca; pomanjkanje svijesti o cjelovitom društv. kontekstu ljudskih odnosa; prostodušnost i naivnost (u tom je smislu daleki izdanak tipa → naivke); lakomislenost i površnost (izdanak → flappera); ponekad, infantilna beskrupuloznost (premda u osnovi nekoristoljubiva).

N. se najčešće pojavljuje u melodramama (pati zbog nerealizirane ljubavi ili upropaštava starijeg partnera), komedijama (kao tipična tinejdžerka slobodna ponašanja) i soc. dramama (kao otuđeno biće, objekt raznih zloupotreba).

Javlja se poč. 50-ih godina kao odraz: opće emancipacije mlade generacije i sve izraženijega »generacijskog jaza« (u čemu joj je muški pandan tip → buntovnika bez razloga); emancipacije ženâ; potrebe rušenja tabuâ na području seksualnosti; protuteže (unutar star-sistema) racionalnijoj → mondenki i neprirodnijem → pin-upu. Zbog toga film. industrija tip eksploatira u obliku raznih vrsta film. eskapizma — radi privlačenja mlade generacije u kinematografe, razradbe komerc. formule »seks + nasilje« te isticanja ljubavi kao modusa za rješavanje i oslobađanje od svih životnih problema.

Neposredne preteče tipa su Jean Simmons u Vel. Britaniji, Cécile Aubry i Françoise Arnoul u Francuskoj, Pier Angeli u Italiji (kasnije i u SAD), Audrey Hepburn i Leslie Caron (dijelom i Marilyn Monroe) u SAD. Tip ponajviše afirmira Brigitte Bardot (npr. film »I bog stvori ženu«, 1956, R. Vadima) u Francuskoj, gotovo istodobno i Marina Vlady i Jacqueline Sassard u franc. i tal. filmovima, zatim Claudia Cardinale u Italiji, te Carroll Baker (film »Baby Doll«, 1956, E. Kazana /još jedna od varijanti naziva tipa/), Lee Remick i Jean Seberg u SAD. Oko 1960. javljaju se Susannah York i Sarah Miles u Vel. Britaniji, Carol Lynley, Tuesday Weld i Sue Lyon (u filmu »Lolita«, 1962, S. Kubricka prema istoimenom romanu V. Nabokova /od kojega potječe i varijanta naziva tipa/) u SAD, Stefania Sandrelli u Italiji, Françoise Dorléac u Francuskoj, Helga Anders u SR Njemačkoj, Barbara Kwiatkowska u Poljskoj, te — nešto kasnije — Neda Arnerić u Jugoslaviji i — 70-ih godina — Maria Schneider, Miou-Miou, Isabelle Adjani i Isabelle Huppert u Francuskoj.

Nakon 1970, uz mondenku i pin-upa, N. je jedini popularni ženski tip u star-sistemu. U skladu s razvitkom komerc. filma na Zapadu, snižava se i dobna granica tipa; javljaju se sve mlađe, pa i fizički jedva sazrele predstavnice, npr. Jodie Foster i Brooke Shields u SAD te Nastassja Kinski u SR Njemačkoj. Kad se više nije mogla smanjivati dob, ponovno se afirmiraju nešto starije predstavnice tipa, ali gotovo »animalnih« svojstava (osobito u Francuskoj — Maruschka Detmers, Valerie Kaprisky i Béatrice Dalle).

LIT.: E. Patalas, Sozialgeschichte der Stars, Hamburg 1963.