NICHOLSON, Jack

NICHOLSON, Jack, am. glumac, redatelj, scenarist i producent (Neptune, New Jersey, 22. IV 1937). Nakon što otac alkoholičar napušta obitelj, N. odrasta uz majku, vlasnicu kozmetičkog salona. God. 1954. odlazi k sestri u Californiju, gdje radi kao kurir u odjelu crt. filma kompanije MGM. Glumu uči u kaz. družini Players Ring Theater, potom nastupa u kazalištu i na televiziji. Na filmu od 1958, isprva uglavnom u niskobudžetnim filmovima — najčešće u žanru honora (npr. Mala trgovina užasa, 1960, Gavran, 1963, i Strava, 1963, R. Cormana). I prve gl. uloge tumači u niskobudžetnim projektima (npr. Pucanje i Obuzdaj oluju, oba 1965, M. Hellmana /i koproducent/). Značajan je njegov udio (koscenarist i koproducent) u zapaženom rock-filmu Glava (1968) B. Rafelsona. Iz relativne anonimnosti izlazi filmom Goli u sedlu (D. Hopper, 1969), u ulozi provincijskog odvjetnika nezadovoljnog životom koji se pridružuje dvojici hipija u njihovoj skitnji Amerikom. Ubrzo se nameće nizom značajnih uloga tipičnih antijunaka, neurotičnih autsajdera prožetih spoznajom o emocionalnoj praznini, besperspektivnosti i nedostatku komunikacije. Srednjeg rasta, bez njegovanosti klas. zvijezde, tamne i prorijeđene kose, izražajnih očiju istaknutih obrva, infantilnoga ali i sardoničkog osmijeha što iskazuje ironičnu distancu i potvrdu egocentričnog zadovoljstva, najuvjerljivije tumači buntovne, neprilagođene i asoc. osobe, bez glamoura prethodnika (J. Dean, M. Brando), s određenom melankoličnom klonulošću i gotovo razornom pronicljivošću. Osobito je zapažan u Pet lakih komada (B. Rafelson, 1970, nominacija za Oscara) kao deziluzionirani intelektualac, Seksualnom saznanju (M. Nichols, 1971) kao imoralni, seksualno frustrirani pripadnik srednje klase, Gospodaru Marvinovih vrtova (B. Rafelson, 1972) kao radio-voditelj koji bolno proživljuje bratov životni slom, Posljednjem zadatku (H. Ashby, 1973, nominacija za Oscara i nagrada na festivalu u Cannesu) kao mornarički podoficir iza čijeg se cinizma krije duboko nezadovoljstvo, Kineskoj četvrti (R. Polanski, 1974, nominacija za Oscara) kao bogartovski impostirani privatni detektiv, i Profesiji: reporter (M. Antonioni, 1975) kao novinar koji preuzima identitet mrtvog kolege. Za gl. ulogu skitnice, okorjelog individualista suočenog s represivnošću psihijatrijske klinike u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda (M. Forman, 1975) nagrađen je Oscarom. Osamdesetih godina u njegovim se ulogama zapažaju stereotipnost i manirizam. Ipak, likom lakomislenoga bivšeg astronauta u Oscarom nagrađenoj melodrami Vrijeme nježnosti (J. L. Brooks, 1983) i sâm osvaja Oscara (za epizodu), a tragikomična uloga mafijaškoga plaćenog ubojice u Časti Prizzijevih (J. Huston, 1985) donosi mu novu nominaciju za Oseara za gl. ulogu (kao i kasnije film Ironweed, 1987, H. Babenca). Najautentičniji glum. reprezentant skepse prema »američkom načinu života« (koja obilježuje filmove tzv. novog Hollywooda s poč. 70-ih godina), do 1987. glumio je u 42 filma, a režirao 2 (Reče: vozi! — Drive He Said, 1971; Pravac Meksiko — Goin' South, 1977 /i gl. uloga/) — bez većeg uspjeha. God. 1974. i 1976. bio je na listi 10 najkomercijalnijih am. glumaca.

Ostale važnije uloge: Studs Lonigan (I. Lerner, 1960); Stražnja vrata za pakao (M. Hellman, 1964); Obračun na dan svetog Valentina (R. Corman, 1967); U jasnom danu možeš vidjeli do beskraja/Jedna smiješna ljubav u New Yorku (V. Minnelli, 1970); Sigurno mjesto (H. Jaglom, 1971); Tommy (K. Russell, 1975); Lovci na miraz (M. Nichols, 1975); Dvoboj na Missouriju (A. Penn, 1976); Posljednji magnat (E. Kazan, 1976); Vidovnjaštvo (S. Kubrick, 1980); Crveni (W. Beatty, 1981); Poštar uvijek zvoni dvaput (B. Rafelson, 1981); Granica na Rio Grandeu (T. Richardson, 1982); Žgaravica (M. Nichols, 1986); Vještice iz Eastwicka (G. Miller, 1987).

LIT.: R. D. Crane/Ch. Fryer, Jack Nicholson: Face to Face, New York 1975.