NARUSE, Mikio

traži dalje ...

NARUSE, Mikio, jap. redatelj (Tokio, 20. VIII 1905 — Tokio, 5. VII 1969). Iz siromašne obitelji; usprkos sklonosti prema književnosti, omogućeno mu je da završi tek dvogodišnju teh. školu. Kada mu 1920. umire otac prinuđen je da se zaposli, pa postaje rekviziter u novoosnovanoj film. kompaniji Shochiku. God. 1922—29. asistent je redatelja (npr. Y. Shimazua), a kao redatelj debitira (uz pomoć H. Gosha) 1930. dvadesetminutnom slapstick-komedijom Chambara par (Chambara fûfu), njemu neprimjerenim žanrom nametnutim od scenarista (ujedno jednog od rukovoditelja kompanije). Već od idućeg filma Čista ljubav (Junjo, 1930) opredjeljuje se za melodramu i društv. dramu iz života pripadnikâ niže srednje klase (žanr → shomin-geki) što će i ostati njegovo dominantno usmjerenje. Za Shochiku radi do 1934; najznačajnije mu je ostvarenje iz tog razdoblja Daleko od tebe (Kimi to wakarete, 1933), priča o sudbini siromašne gejše (koja izdržava oca-pijanca i sina koji se stidi njenog zanata te postaje prijestupnik) kroz koju prikazuje situaciju žene lišene normalnoga obiteljskog života. S povećanim ambicijama od 1935. radi za tvrtku P. C. L. (budući Toho) kojoj, uz 2—3 izuzetka, ostaje vjeran do povlačenja 1967, realiziravši ukupno 87 filmova. S rijetkim izuzecima (2 pov., kostimirana filma te nekoliko posvećenih borbenim vještinama /rađenih u nacionalističkoj euforiji pred II svj. rat/), u čitavom opusu prikazuje siromašne pripadnike radničke klase i probleme obiteljskih odnosa, »agoniju svakodnevnih života«, tretirajući taj globalni siže krajnje pojednostavljenim izražajnim sredstvima (osobito diskretnom montažom i minimumom pokreta kamere).

Svi značajniji filmovi odišu razočaranjem, rezignacijom i pesimizmom, a u središtu radnje obično je junakinja u stegama zamršenih obiteljskih odnosa, bez mogućnosti i sposobnosti da ih raskine, jer i nije svjesna svog položaja soc. žrtve. Prvi veliki uspjeh (i vodeću poziciju u godišnjoj klasifikaciji jap. filmova časopisa »Kinema Jumpo«) postiže filmom Ženo, budi kao ruža (Tsuma yo bara no yo ni, 1935), melodramom o djevojci čiji su roditelji rastavljeni. Do poč. 50-ih godina zapaženiji uspjeh postiže samo još sentimentalnom komedijom Hideko, kondukterka u autobusu (Hideko no shasho-san, 1941). U idućih desetak godina, iako kontinuirano radi, teško se snalazi u nametnutim burleskama i → jidai-geki sižejima te melodramama s primjesama erotike i kriminala. Tek filmom Ginza kozmetika (Ginza gesho, 1951) vraća se bliskoj tematici i svojim poratnim iskustvima kroz priču sredovječne barske hostese koja uzdržava dijete i bivšeg muža, čeznući uzalud za promjenom takvog života. Naredna 3 filma potvrđuju njegov konačni izlazak iz razdoblja krize, uzrokovane društv. situacijom u zemlji, militarizmom i ratom: Objed (Menshi, 1951), iznijansiran psihol. portret žene u braku bez djece; Majka (Okasan, 1952), delikatan siže — o udovici s troje djece koja pokušava nastaviti muževljev posao — obrađen u finesama, bez izrazitijeg zapleta i sentimentalizma; Bljesak (Inazuma, 1952) prema scenariju spisateljice F. Hayashi, rađen za tvrtku Daiei, o pobuni kćeri (H. Takamine, njegova omiljena glumica) koja odbija majčino posredovanje za brak, djelo u kojem je ostvarena »savršena ravnoteža filma i literature«. Sljedeće velike uspjehe postiže filmovima Ploveći oblaci (Ukigumo, 1955), njegovim najpopularnijim ostvarenjem, gdje — kroz tragičnu ljubav mlade žene (H. Takamine) prema oženjenom čovjeku — reljefno ocrtava soc. problematiku poratnog života, i Kad žena silazi stepenicama (Onna ga kaidan o agarutoku, 1960), pričom o udovici koja u miljeu barova tokijske Ginze traži i posao i ljubav. Jedan od posljednjih Narusovih filmova Stranac u ženinom srcu (Onna no naka ni iru tanin, 1965) u formi policijskog suspensea obrađuje neobičan dramski materijal: junak ubija ljubavnicu (prijateljevu ženu), a supruga mu — da se ne oda i time naškodi djeci — krišom daje prejaku dozu tableta za spavanje. Slučaj dvostrukog umorstva povod je za mračnu psihol. studiju koja efektno zaključuje njegov defetistički opus. U tom svijetu okrutnog realizma, stvaranom s maksimalnim autorskim poštenjem, nema mjesta iluzijama i ideal. vjeri u poboljšanje ljudi, ali ni naturalizmu ili šok-efektima. Apsolutna usredotočenost na temu i sudbine junaka stvara dojam specifične, suzdržane i iskrene poetike, koja Narusea čini jednim od klasika jap. filma (na Zapadu nepravedno u prevelikoj sjeni generacijskih drugova K. Mizoguchija i Y. Ozua).

Ostali važniji filmovi: Svakodnevni snovi (Yogoto no yume, 1933); Tri sestre čista srca (Otomegokoro sannin shimai, 1936); Isuruha-chi, Tsurujiro (1938); Izvještaj o djelovanju profesora Ishinake (Ishinaka-sensei gyoyoki, 1950); Kasna krizantema (Bangiku, 1954); Strujanje (Nagareru, 1956); Srce žene (Tsuma no kokoro, 1956); Neukrotiva (Taisho-mono, akurare, 1957); Noćna oluja (Yoru no nagare, 1959); Dolazak jeseni (Aki tachinu, 1960); Kao supruga, kao žena (Tsuma toshite, onna toshite, 1961); Žena na mjestu (Onna no za, 1962); Dnevnik lutalice (Horoki, 1963); Čežnja (Midareru, 1964); Trenuci straha (Hiki-nige, 1966).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

NARUSE, Mikio. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/3688>.