NARACIJA

traži dalje ...

NARACIJA, također komentar, govorni ili pisani iskaz koji se obraća gledatelju da bi ga vodio kroz film. izlaganje (tumačio ili pružao dodatne obavijesti o zbivanjima, likovima i okolnostima, posredovao među dijelovima izlaganja). U nij. filmu funkciju naracije imali su → međunaslovi, a u zvučnome pretežno se koristi govorni iskaz.

Takav se iskaz ne upućuje likovima što su prikazani u prizorima na koje se iskaz odnosi, niti se osvrću na njega, pa on nema komunikacijskih posljedica na prizore i ne doživljuje se kao dio komunikacije unutar prizora na koji se odnosi; narativni iskaz nije prizoran već neprizoran govor (off govor ili → off), ili neprizoran natpis. Glas kojim se izgovara najčešće se i zvukovno razlikuje od zvukova i govora u prizoru (npr. izgovara se drukčijom intonacijom i dikcijom) te se naziva neprizomim glasom, odn. zbog toga što se doživljuje kao da je nanesen preko prizora naziva se i nanesenim glasom ili govorom (engl. voice over). Naracijski → natpisi (titlovi) također su najčešće tako dani da se ne razabire kojoj od mogućih površina prizora pripadaju (tj. ne odaju svoj materijalni, objektni karakter, a ponekad su dani u → dvostrukoj ekspoziciji), ili su vezani uz takve objekte koji nisu prisutni u predočenim prizorima. Ponekad se kombinira govorna naracija i naracija s pomoću natpisa.

Između izgovorene i napisane naracije postoji važna razlika: natpisi se najčešće doživljuju kao apersonalan, bezličan iskaz, dok se govorena naracija — budući da je netko izgovara — doživljava u pravilu kao personalna, pripadna određenoj osobi.

Osobu koja izgovara narativni iskaz naziva se → naratorom, pripovjedačem ili komentatorom.

Budući da se pretpostavlja kako pripovjedač pripovijeda s utvrđenom komunikacijskom namjerom, s planom i sa znanjem o onome o čemu pripovijeda, naraciju se u pravilu doživljuje (a ona to često nedvosmisleno sugerira) kao retrospektivan i »sveznajući« pogled na zbivanje. Njena prisutnost naglašuje podređenost prizora i njihova slijeda isplaniranom izlagačkom, priopćajnom cilju, zaključku, poanti. Prisutnost govorene naracije u filmu potiče gledatelja na naglašenije interpretativan odnos prema film. zbivanjima, na odnos usmjeren ka završnici izlaganja, i to sa specificiranoga interpretativnog stajališta naratora. Zbog toga je tipična funkcija naracije — metanarativna (→ naracija).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

NARACIJA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.4.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/3680>.