MÜNSTERBERG, Hugo

MÜNSTERBERG, Hugo, am. psiholog i teoretičar filma njemačko-žid. podrijetla (Danzig, danas Gdansk, Poljska, 1. VI 1863 — Cambridge, Massachusetts, 16. XII 1916). Studirao kod W. Wundta, potom profesor u Freiburgu; 1892. odlazi u SAD, gdje do smrti predaje na sveučilištu Harvard. Za film se zainteresirao potkraj života; pored suradnje u »The Paramount Pictographu«, napisao je svoje jedino filmskoteorijsko djelo Fotodrama: psihološka studija (The Photoplay: A Psychological Study, 1916). Zbog pacifističkih istupa i nastojanja da se izbjegne rat između SAD i Njemačke pao je u nemilost javnosti i — izložen stalnim napadima — umro od srčanog udara za katedrom. Njegov je rad pao u zaborav sve do 1970.

Sljedbenik → formativne teorije, pod utjecajem psihologije Gestalta, zapazio je podudarnosti između izražajnih mehanizama filma i mentalnih operacija ljudske svijesti. Smatra da se estetička i psihol. strana filma dodiruju pa medij treba proučavati na obje razine. Psihološki gledano, film. slika je »plosnata« ali stvara iluziju trodimenzionalnosti; u njoj se pokret javlja tamo gdje ga nema uslijed djelovanja → phi fenomena: i dubina i pokret su rezultati mentalnog procesa, mješavina činjenicâ i simbolâ, zakone vanjskog svijeta zamjenjuju potrebe našeg uma (selekcioniramo iz kaosa dojmova, cilj gledanja upravlja našom pažnjom, stvarnost napušta svoj fiz. kontinuitet i podvrgava se kontinuitetu i diskontinuitetu svijesti, prošlost i budućnost se miješaju, objektivno postaje subjektivno i obratno), pa slika svijeta postaje izraz emocijâ. Mentalna sredstva filma stoga čine: dubina, pokret, pažnja, sjećanje, imaginacija i emocija. S estetskog gledišta, umjetnost prikazuje stvari izvan njihova prirodnog konteksta i savršeno potpune u sebi, za razliku od znanosti koja otkriva povezanost fenomenâ svijeta i njihovu funkciju u uzročno-posljedičnim nizovima. Prema tome, film govori o čovjeku tako što prevladava oblike vanjskoga svijeta (prostor, vrijeme, uzročnost) i prilagođuje zbivanja formama unutrašnjeg svijeta (pažnji, sjećanju, imaginaciji i emociji). On u pokretnim slikama obrađuje značajne konflikte koje oslobađa fiz. formi i tako prilagođuje slobodnoj igri mentalnih iskustava te potpuno izolira od praktičnog svijeta savršenim jedinstvom zapleta i slikovnog prikaza. Inače, film može zadovoljiti mnogobrojne potrebe suvremenog čovjeka — od intelektualnih (informacije, obrazovanje) do afektivnih (zabava, estetsko uživanje). Uočljivo je da može i podražavati (npr. kazalište), iako zamjena ne dostiže original ali polučuje i ponešto što pozornica ne može: stvarnost je stvarnija, iako nema živih bića, fiz. sredina se stalno mijenja, kretanje se može usporiti ili ubrzati, predmeti i bića se stalno preobražavaju a snovi dobivaju realan oblik.