MUNK, Andrzej

MUNK, Andrzej, polj. redatelj (Krakov, 18. X 1921 — pod Łowiczem, 20. IV 1961). Studirao arhitekturu i pravo u Varšavi a zatim prešao na film. akademiju u Łodźu, gdje je 1950. diplomirao kameru i režiju. Već 1949. režirao je dokum. film Kongres boraca (Kongres kombatantów) kao izvanredni broj film. novosti, za koje je isprva radio kao snimatelj. Ubrzo režira i kratkometr. dokumentarne filmove prema tada vladajućim zakonima tzv. objektivnosti. Sa Željezničarevom riječi (Kolejarskie słowo, 1953) odvaja se od načelâ socrealizma i postaje, na neki način, prethodnik »crne serije« polj. dokumentarizma, vjesnika destaljinizacije polj. društva. Postupak primijenjen u tom filmu — prikazivanje objektivnih činjenica na način kako ih doživljuje protagonist (čime bi se potaklo na razmišljanje o prikazanoj stvarnosti) — još je razvijeniji u dugometražnome o rudarima Zvijezde moraju sjati (Gwiazdy muszą płonąć, 1954) koji je režirao zajedno sa W. Lesiewiczem. Takvi dokumentaristički elementi prisutni su i u igr. prvijencu Modri križ (Blękitny krzyź, 1955), o pripadnicima polj. gorske službe spašavanja koji potkraj rata pomažu evakuaciji partizanske bolnice. Iako film zamišlja u prvom redu kao akcioni, M. napetost postiže uglavnom prikazivanjem načina na koji njegovi junaci doživljuju ratna zbivanja. Mnogo je zreliji drugi igr. film Čovjek na pruzi (Człowiek na torze, 1957, nagrada /ex aequo/ za režiju na festivalu u Karlovym Varyma), o starom strojovođi koji je pronađen mrtav na tračnicama pa istraga treba ustanoviti da li se radi o sabotaži, samoubojstvu, starčevu protestu protiv mladih (zbog kojih je ostao bez posla), hipokrizije ili novog uređenja. Kroz iskaze svjedoka M. pokazuje (što je jedna od njegovih omiljenih tema) da je objektivnu istinu teško utvrditi, a 3 duge retrospekcije iz života starog željezničara ne služe samo za sagledavanje sudbine pojedinca, već i problemâ polj. društva. Film je realiziran u doba dramatičnih promjena u vodstvu partije i države, pa je za dobar dio gledalaca stari željezničar simbolizirao suvremenu Poljsku. Filmom Eroica (1958) M. se potvrđuje kao jedan od vodećih polj. redatelja. Tema je iz II svj. rata, no za razliku od dr. autora koji prikazuju ljudske drame iz tog vremena, M. u 2 priče na ironijski način razmatra mit polj. heroizma. U prvoj — Scherzo alla pollacca — glavni je lik varšavski crnoburzijanac koji omogućuje kontakte između pokreta otpora i nacističkih snaga, ali se prema tome odnosi kao prema poslovnim pregovorima; ipak, suprotno svojim pogledima, na kraju se vraća u okupiranu Varšavu. U drugom dijelu — Ostinato lugubre — polj. zarobljenici u njem. logoru fanatično vjeruju u heroizam jednoga svog druga, za kojega misle da je pobjegao dok se on zapravo skriva u logoru i na kraju počinja samoubojstvo, da bi mit nadživio. Ne samo u općem tonu filma (u rasponu od humora i ironije do farse i groteske), već i u film. izrazu — mnogo dugih kadrova u kojima se neprekidno kreću i protagonisti i kamera, korištenje dubinske oštrine — M. se znatno razlikuje od ostalih polj. filmaša svoga vremena. To je još zamjetnije u crnoj komediji Zrikava sreća (Zezowate szczęście, 1960) o čovjeku koji na sve moguće načine nastoji preživjeti burno razdoblje od 30-ih do 50-ih godina. Film Putnica (Pasażerka, sniman 1961, dovršio ga je W. Lesiewicz 1963) je uz Eroicu najzaslužniji za izuzetno Munkovo mjesto u polj. i evr. filmskoj umjetnosti. Radnja se zbiva u 2 vremenska plana — na prekooceanskom brodu sreću se 2 žene, od kojih je jedna bila čuvarica a druga zatvorenica u Auschwitzu. M. je kroz njihov odnos i analizu njihovih ličnosti nastojao ostvariti složenu sliku jednoga monstruoznog vremena. Lesiewicz je u scenama na brodu koristio radne fotografije i komentar umjesto film. materijalâ te tako postigao i formalno sučeljavanje 2 vremena, a ujedno naznačio da se radi o nedovršenom djelu značajnog autora. U toku realizacije filma M. je poginuo u prometnoj nesreći.

Ostali važniji filmovi — dokumentarni: Smjer — Nowa Huta (Kierunek — Nowa Huta, 1951); »Bajka« u Ursusu (»Bajka« w Ursusie, 1952); kratki igrani: Nedjeljno jutro (Niedzielny poranek, 1955); Šetnja starim gradom (Spacerek staromiejski, 1959).

LIT.: S. Janicki, Andrzej Munk, Warszawa 1964.