LZMK

Filmska enciklopedija

BARDOT, Brigitte Filmska traka traži dalje ...

BARDOT, Brigitte, franc. glumica (Pariz, 28. IX 1934). Rođena u tvorničarskoj obitelji; pohađa baletnu školu, a poč. karijere povremeno radi kao manekenka i model (za časopis »Elle«), Debitira u filmu Normandijska rupa (J. Boyer, 1952), da bi slijedeće četiri godine nastupila u sporednim ulogama u 16 filmova, od kojih umj. dosegom odskaču jedino Veliki manevri (1955) R. Claira. Za njezin uspon presudnu ulogu povjerava joj suprug i promicatelj, redatelj R. Vadim u filmu I bog stvori ženu (1956); tom ulogom vrlo mlade djevojke koja privlačnošću i spontanom izazovnošću osvaja sve muškarce u svojoj okolini, B. otkriva svoj definitivni tip. Potiskujući M. Carol, postaje najpopularnijom zvijezdom francuskoga, a uz M. Monroe i E. Taylor i svjetskog filma. Na vrhuncu je popularnosti sljedećih desetak godina, varirajući i ponešto razrađujući isti lik u filmovima s radnjom uvijek usredotočenom na razvoj ljubavne veze; od tih se filmova ambicioznošću ili vrijednošću ističu U slučaju nesreće (C. Autant-Lara, 1957), Istina (H.-G. Clouzot, 1960), Privatni život (L. Malle, 1961) i Prezir (J.-L. Godard, 1963). Istodobno glas vrhunske zvijezde uspješno podržava golemim publicitetom, koji potiče gotovo sukladnim »ulogama« i u privatnom životu: drskim i slobodnim ponašanjem, a osobito ljubavnim aferama i novim brakovima (sa J. Charrierom i njem. tvorničarem G. Sachsom). Do sredine 60-ih godina najčešće je fotografirana i intervjuirana svjetska glumica; njezin izgled, ponašanje i svjetonazor oponašaju se u filmovima i izvan njih, te ona postaje mit koji jednostavno simboliziraju u tisku (BB) i govoru (Be Be) njezini inicijali; o njoj se kao o socijalnopsihol. fenomenu pišu brojne seriozne rasprave, a franc. kinematografiji donosi prihode ravne najunosnijim granama nacionalne privrede. Nakon 1970. nastupa sve rjeđe, prilagođujući stvoreni tip dobi.

B. je postigla popularnost kakvom se teško može podičiti ijedna dr. zvijezda u povijesti filma, bez obzira na pretežito minornu vrijednost svojih filmova i osrednjost svoga glum. talenta (zbog jednolikosti uloga nikad dostatno provjerenog). Nametnula se prvenstveno izvornim dočaravanjem likova primjerenih njezinu izgledu, vjerojatno i temperamentu, a koji su sredinom 50-ih godina bili revolucionarna, rado prihvaćena novost. Djetinjega naivnog izraza lica, dječački vitka, gestikulacije i mimike što zrače vitalnošću i graniče s drskošću, ona se u razdoblju početnoga poslijeratnog aktiviranja mlade generacije pojavljuje kao utjelovljenje mladenačke neposrednosti i oslobođene energije. Tumačeći likove zaljubljenica koje se potpuno prepuštaju ljubavnom zanosu, a seksualnom odnosu bez oklijevanja i licemjerja, s inicijativom ravnom muškarčevoj, ona na području erotike i seksualnosti ruši tabue više nego ijedna dr. zvijezda te se tako uklapa u pokret emancipacije ženâ; budući da se u svojim ulogama muškarcu predaje bez obveza, svodeći odnos na ljubav, postaje modelom željenog ponašanja za velik dio muške publike, a i model u to vrijeme sve rasprostranjenijeg oblika eskapizma — vjere da se egzistencijalni problemi mogu riješiti samo ljubavlju. Zbog povremene nerealizirane ljubavi i patnje njezin film. lik postupno prihvaćaju i konzervativniji gledaoci, a, budući da je njih uznemirila, vrlo je brzo prihvaćaju protivnici ustaljenih normi društv. ponašanja, osobito među intelektualcima. Te inovantne, neskriveno izražene i u organskoj cjelini date odlike osobnosti i film. lika B. Bardot, konačna su afirmacija tipa → nimfete u → sustavu zvijezda; one, na tematskoj razini, u svjetski film unose nov pogled na ljubav, erotiku i seksualnost, nagovještavajući ukus koji će film Zapada prožeti 60-ih i 70-ih godina.

Ostale uloge: Manina, djevojka bez velova (W. Rozier, 1952); Izdana (M. Bonnard, 1953); Portret mog oca (A. Berthomieu, 1953); Čin ljubavi (A. Litvak, 1953); Dugi zubi (D. Gélin, 1953); Kad bi Versailles pričao (S. Guitry, 1954); Sin Caroline Chérie (J. Devaivre, 1954); Helena Trojanska (R. Wise, 1955); Buduće zvijezde (M. Allégret, 1955) Doktor na moru (R. Thomas, 1955); Vragoljanka (M. Boisrond, 1955); Svjetlo preko puta (G. Lacombe, 1955); Moj sin Neron (Steno, 1955); Voli me, ne voli me (M. Allégret, 1955); Nevjesta je odveć lijepa (P. Gaspard-Huit, 1956); Parižanka (M. Boisrond, 1957); Drumski razbojnici (R. Vadim, 1957); Žena i njezina igračka (J. Duvivier, 1959); Babette ide u rat (Christian-Jaque, 1959); Hoćete li plesati sa mnom? (M. Boisrond, 1959); Uzda na vratu (R. Vadim i J. Aurel, 1961); Slavne ljubavi (M. Boisrond, epizoda Agnés Bernauer omnibusa, 1961); Odmor ratnika (R. Vadim, 1961); Očaravajuća glupača (É. Molinaro, 1963); Viva Maria (L. Malle, 1964); Ja i ljubav (S. Bourguignon, 1966); Tri koraka kroz ludilo (omnibus, epizoda William Wilson L. Mallea, 1967); Shalako (E. Dmytryk, 1968); Žene (J. Aurel, 1969); Medvjed i lutka (M. Deville, 1969); Početnica na pločniku (G. Casaril, 1970); Bulevar ruma (R. Enrico, 1971); Revolverašice (Christian-Jaque, 1971); Don Juan je bila žena (R. Vadim, 1972); Zavodnik Colinot (N. Companeez, 1973).

LIT.: S. de Beauvoir, Brigitte and the Lolita Syndrome, London 1961; G. Carpozi jr., The Brigitte Bardot Story, New York, 1961; F. Nourissier, Brigitte Bardot, Bonn 1964; Ž. Bogdanović (urednik), Brižit Bardo, Beograd 1965; P. Evans, Bardot: Eternal Sex Godess, London 1972; L. Duca, Brigitte Bardot, Paris 1972; T. Crawley, BeBe: The Films of Brigitte Bardot, London 1975; F. Sagan, Brigite Bardot, s. l. 1976; W. Frischauer, Bardot: An Intimate Biography, London 1979.

An. Pet.


Citiranje:
BARDOT, Brigitte. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 17.1.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=362>.

kratice i simboli