LZMK

Filmska enciklopedija

MOREAU, Jeanne Filmska traka traži dalje ...

MOREAU, Jeanne, franc. glumica i redateljica (Pariz, 23. I 1928). Kći barmana i plesačice u Casino de Paris. Diplomiravši 1948. na pariškom konzervatoriju (kod D. d'Inèsa), postaje članica Comédie-Française. God. 1952. prelazi u Théâtre National Populaire, gdje postiže svoje najveće kaz. uspjehe (u modernom repertoaru — Shaw, Cocteau i dr.). Na filmu debitira također 1948. Za razliku od kazališne, njena film. karijera u početku nije uspješna. Igra uglavnom u epizodama koje ne odgovaraju njenom temperamentu i potencijalnom glum. izrazu; prvu značajnu ulogu ima u filmu Ne dirajte u lovu (1954) J. Beckera, a prvu glavnu u Kraljici Margo (1954) J. Drévillea. U predstavi Mačka na vrućem limenom krovu T. Williamsa zapaža je L. Malle i dodjeljuje joj ulogu introvertirane i senzibilne žene upletene u umorstvo u Liftu za gubilište (1957), kojom — kao i likom suvremene žene koja raskida s konvencijama građanske sredine hladnokrvnošću dotad nepoznatom u franc. filmu u Malleovim Ljubavnicima (1958) — stvara svoj glum. image, prototip građanske junakinje modernog doba: cinične, inteligentne, senzualne i pritajeno erotične žene, umorne od svagdašnjice (kao neka vrsta manje romant. »nasljednice« M. Morgan); te uloge omogućuju joj i međunar. karijeru. Takav lik najbolje razrađuje u filmovima Moderato cantabile (P. Brook, 1960, nagrađena /ex aequo/ na festivalu u Cannesu), kao osjećajna žena u čiji se sređeni građanski život »uvlači« strast; Noć ( 1961 ) M. Antonionija, kao supruga koja nastoji proniknuti u razloge muževa (M. Mastroianni) otuđivanja; Jules i Jim (1961) F. Truffauta, kao autodestruktivna emancipirana → mondenka koja ljubav dijeli na 2 muškarca — uloga koja egzistencijalističkoj dimenziji njenih likova dodaje i šarmantnu neposrednost. U filmu Eva (J. Losey, 1962), koji je kritika slabije prihvatila, njezina karakterizacija emancipirane žene dolazi do svog ekstrema a pojavljuju se i elementi feminizma — u prvom redu iskazivanjem sposobnosti suprotstavljanja »svijetu muškaraca«. Takva orijentacija još je izrazitija u osvetničkoj dimenziji njenih likova u filmovima Dnevnik jedne sobarice (L. Buñuel, 1963) i Nevjesta je bila u crnini (F. Truffaut, 1968). Inovacija u njenim interpretacijama bila je još samo poetična uloga žene zaljubljene u znatno mlađeg muškarca kojeg je uvjerila da joj je 17 godina u tv-filmu Besmrtna priča (1968) O. Wellesa, dok likovima fatalnih žena (npr. Mata Hari, 1965, J.-P. Richarda /njezina prvog supruga/) više ne postiže veći uspjeh. Kasnije nastupa uglavnom u manje značajnim projektima, a od 70-tih godina sve češće ponovno u sporednim ulogama. Među vodeće franc. glumice ponovno se svrstava festivalski uspješnim filmovima Neotesanko (M. Deville, 1986) i Čudom izliječen (J.-P. Mocky, 1987). Do 1988. odigrala je oko 80 film. uloga. Sredinom 70-ih godina počinje i režirati; njeni projekti »ženske« tematike — Svjetlost (Lumière, 1976, i scenaristica i glumica) i Adolescentica (L'adolescente, 1979, i koscenaristica) — nisu bili uspješni.

Diskretne privlačnosti (muškarci su je smatrali ružnom a žene lijepom), uživajući nepodijeljen ugled, jedna je od rijetkih glumica od koje su redatelji zahtijevali osobnost, inteligenciju i samostalnost (što je stvorilo i svojevrstan trend u tretmanu lika žene /npr. u pojedinim ulogama M. Vitti, V. Redgrave, G. Jackson i dr./).

Ostale važnije uloge: Julietta (M. Allégret, 1953); Gas-Oil (G. Grangier, 1955); Nagrada za grijeh (D. de La Patellière, 1956); Vučice (L. Saslavsky, 1957); Smrt donosiocu (G. Grangier, 1957); Tri dana života (G. Grangier, 1958); Leđima o zid (É. Molinaro, 1958); Opasne veze (R. Vadim 1959); Pet ošišanih žena (M. Ritt, 1959); Razgovori karmelićanki (Ph. Agostini, 1960); Proces (O. Welles, 1962); Zaljev anđelâ (J. Demy, 1962); Pobjednici (C. Foreman, 1963); Izgaranje (L. Malle, 1963); Viva Maria (L. Malle, 1964); Žuti rolls-royce (A. Asquith, 1964); Vlak (J. Frankenheimer, 1965); Ponoćna zvona (O. Welles, 1966); Fatalna gospođica (T. Richardson, 1966); Mornar iz Gibraltara (R. Richardson, 1967); Najstariji zanat na svijetu (omnibus, epizoda Ph. de Brocaa, 1967); Čovjek koga je teško ubiti (W. A. Fraker, 1970); Alex u zemlji čudesa (P. Mazursky, 1970); Malo kazalište Jeana Renoira (J. Renoir, 1971); Nemiran duh (E. Luntz, 1971); Nathalie Granger (M. Duras, 1972); Plesačice valcera (B. Blier, 1973); Manekenka i ministar (P. Granier-Deferre, 1973); Uspomene iz Francuske (A. Téchiné, 1975); Gospodin Klein (J. Losey, 1976); Posljednji magnat (E. Kazan, 1976); Tvoj pasoš više ne vrijedi (G. Kaczender, 1981); Tisuću milijardi dolara (H. Verneuil, 1982); Pastrva (J. Losey, 1982); Querelle (R. W. Fassbinder, 1982); Spasi se, Lola (M. Drach, 1986).

LIT.: M. Laclos, Jeanne Moreau, Paris 1964; D. Adamović (urednik), Žan Moro, Beograd 1965.

I. Sab.


Citiranje:
MOREAU, Jeanne. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 13.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3587>.

kratice i simboli