MAYER, Carl

MAYER, Carl, njem. scenarist austrijsko-žid. podrijetla (Graz, 20. XI 1894 — London, 1. VII 1944). Od 16. godine bez roditelja (otac izvršio samoubojstvo zbog gubitaka u kockarnici). Isprva prodavač, crtač portreta i glumac u provincijskim kazalištima. Nakon I svj. rata prelazi u Berlin, gdje s pjesnikom Hansom Janowitzom piše scenarij za Kabinet doktora Caligarija (1919) R. Wienea, djelo kojim započinje njem. ekspresionizam. Scenarist je i mnogih dr. filmova koji su postali klas. ostvarenja »zlatnog doba« njem. kinematografije 20-ih godina, a ujedno idejni začetnik i najznačajniji predstavnik 2 znamenita pokreta njem. kinematografije: uz → ekspresionizam, i → Kammerspielfilma. Napustivši fantastiku i grotesku prvoga, u drugome najbolje iskazuje sve odlike svog poimanja filma: jedinstvo mjesta, vremena i radnje, smisao za prikaz soc. prilika, vješto oblikovanje karakterâ, dokidanje opisnih međunaslova te uporabu dekora i objekata kao metaforâ i simbolâ — najizrazitije u filmovima Pokrajnje stepenice (P. Leni, 1921), Krhotine (L. Pick, 1921), Doček Nove godine (L. Pick, 1924) i Posljednji čovjek (F. W. Murnau, 1924). U filmu Berlin — simfonija velegrada (1927) W. Ruttmanna, snimljenom prema Mayerovoj ideji (pod utjecajem Oklopnjače Potemkin, 1925, S. M. Ejzenštejna), sadržani su elementi »nove stvarnosti« (Neue Sachlichkeit). Iste godine piše svoj najpoetičniji scenarij — za film Zora F. W. Murnaua, realiziran u Hollywoodu (kamo M. nije želio otići). Nakon suradnje na filmu Sanjalačke usne (1932) P. Czinnera, po dolasku nacionalsocijalistâ na vlast 1933. napušta Njemačku i odlazi u Vel. Britaniju, gdje (bez potpisa) surađuje sa G. Pascalom u filmovima Pygmalion (A. Asquith i L. Howard, 1938) i Major Barbara (H. French i D. Lean, 1941). Nakon toga više se ne bavi scenaristikom, već surađuje na dokum. filmovima P. Rothe i postaje savjetnik u kompaniji Two Cities.

Autorskoga i promotorskog značaja, njegov se scenar. rad odlikuje vizualnom imaginacijom i iznimnim smislom za izražajne mogućnosti filma kao slikovnog medija. Potpuno posvećen filmu, pisao je vrlo sporo i precizno imajući u vidu željeni ritam djela, te u tekstu naznačivao upute za snimanje svakog kadra (i za redatelja i za snimatelja). Na filmovima je aktivno surađivao i u fazi snimanja i montaže.

Ostali važniji filmovi: Grbavac i plesačica (F. W. Murnau, 1920); Odlazak u noć (F. W. Murnau, 1920); Genuina (R. Wiene, 1920); Noći užasa (L. Pick, 1921); Vanina (A. von Gerlach, 1922); Ulica (K. Grüne, 1923); Duh zemlje (L. Jessner, 1923); Tartüff (F. W. Murnau, 1925); Ariane (P. Czinner, 1931).

LIT.: A Tribute to Carl Mayer, 1894—1944, London 1947; R. Hempel, Carl Mayer. Ein Author schreibt mit der Kamera, Berlin 1968; M. Verdone (urednik), Carl Mayer e l'espressionismo, Roma 1969.