BALLARD, Lucien

BALLARD, Lucien, am. snimatelj poluindijanskog (Cherokee) podrijetla (Miami, 6. V 1908 — 1. X 1988). Član → A. S. C. Izbačen sa sveučilišta, odlazi na neko vrijeme u Kinu gdje radi u pilanama. Po povratku u SAD (1929) zapošljava se u Paramountu, isprva kao montažer; za snimanja filma Maroko (1930). J. von Sternberga postaje asistent snimatelja (L. Garmesa). Svojom spretnošću svraća na sebe Sternbergovu pozornost, pa ga on angažira kao drugog snimatelja u filmu Đavao je žena (1935), a kao prvog snimatelja u Zločinu i kazni (1935). Nakon toga radi u nizu beznačajnih komedija za kompaniju Columbia. Četrdesetih godina snima u postekspresionističkom stilu dva filma J. Brahma (Besmrtno čudovište, 1942; Stanar, 1944). B. se ističe kao majstor crno-bijele interijerne fotografije (u to vrijeme radi na agfa-negativ vrpci koja je izrazito kontrastna); osobitu pažnju posvećuje rasvjeti, a u kolor-filmovima ističe se kao vrstan snimatelj akcionih eksterijernih prizora. Šezdesetih i 70-ih godina utvrđuje svoju reputaciju snimajući vesterne B. Boettichera, H. Hathawaya i S. Peckinpaha; osvjetljenje iznimno primjereno sadržaju ostvaruje u Peckinpahovim filmovima Kobni suputnici (1961) i Divlja horda (1969). U filmu Berlin Express (1948) J. Tourneura koristi kameru iz ruke i snima u prirodnim eksterijerima, čime postiže maksimalnu dokumentarnost. Izrazite dramatske scene u stilu → niskoga ključa nalazimo u filmovima Al Capone (1959) i Plati ili umri (1960) R. Wilsona. Boetticherov jedini krim. film Uspon i pad Legsa Diamonda (1960) dobiva, zahvaljujući njegovoj fotografiji, ugođaj gangsterskih filmova 30-ih godina i posve se približava ugođaju toga vremena (zrnasta fotografija). U Peckinpahovu Bijegu (1972) primjenom nezasićenih boja i dinamičnim pokretima kamere uspijeva, naoko slučajno, zahvatiti otpatke civilizacije i tako polučiti učinak »estetike ružnoga«; osim toga, uspostavlja i optičku distancu prema priči te postiže blago ironiziranje žanrovskih postupaka. Tijekom karijere radio je za mnoge producentske kuće, a i za nezavisne producente.

Ostali važniji filmovi: Banda anđela (R. Walsh, 1957); Buchanan ponovno jaše (B. Boetticher, 1958); Pucnji poslije podne (S. Peckinpah, 1962); Pazikuća (C. Donner, 1963); Sinovi Katie Elder (H. Hathaway, 1965); Boeing, Boeing (J. Rich, 1965); Prisiljen da ubije (T. Gries, 1968); Čovjek zvan Hrabrost (H. Hathaway, 1969); Balada o Cable Hogueu (S. Peckinpah, 1970); Šampion rodea (S. Peckinpah, 1972); Dama i dijamanti (T. Gries, 1973); Test trudnoće (J. Rivers, 1978).