MASKA

MASKA, obrazina, krinka, naprava u obliku ljudskog obraza. U suvremenom kazalištu pod maskom se razumijeva lice udešeno ličenjem (šminkom) — primjenom kozmetičkih, plastičnih i dr. pomagala. Na filmu pojam maska ubuhvaća transformacije i dr. dijelova tijela (npr. kože, kose, udova, zatim stvaranje raznih izobličenja i sl.) — radi stvaranja izgleda prilagođenog ulozi: u rasponu od realizma do fantastike (npr. postarivanje, pomlađivanje, poružnjavanje, poljepšavanje, umnažanje likova /kad isti glumac tumači više uloga/, postizanje sličnosti s određenim pov. osobama, stvaranje raznih čudovišta i dr.).

Šminka se često upotrebljava samo radi smanjivanja razlika u boji tena glumaca; u komerc. kinematografiji uvriježeno je da se muškarci teni- raju zagasitije. Općenito, s obzirom na stupanj i vrstu zahvata, šminka se dijeli na 2 osnovna tipa: korektivnu i karakternu.

Razvitak film. maske uvjetuju u prvom redu 2 činioca: a) sadržajni zahtjevi filmova; b) progres film. tehnike (i sâme tehnologije maskiranja).

U počecima kinematografije primjenjivao se stil kaz. maskiranja, jer su tada bile učestalije adaptacije klas. kazališnih djela. Poseban podstrek razvitku maske dao je procvat raznih vrsta filma fantastike 20-ih godina, kao i pov. filma. Već tada djeluje prvo poznato ime maskerske profesije, kasnije legenda Hollywooda Max Factor. To razdoblje karakterizira upotreba karakterne šminke, kako bi se u isključivo vizualnom mediju nij. filma što efikasnije ilustrirale ili simbolizirale značajke likova; također, tada dolazi i do tipizacije šminke (i maske općenito) za pojedine glum. tipove — npr. fatalne žene, naivke, latinske ljubavnike, pozitivne ili negativne likove, a posebno se nastoje istaknuti usta i oči. Tip maske do kraja 30-ih godina uvjetuju karakteristike film. tehnike; budući da su objektivi bili svjetlosno slabiji a film. vrpca ortokromatska (tj. slabije osjetljiva na pojedine boje), bio je potreban jači sloj šminke. Od kraja 20-ih godina, zahvaljujući upotrebi pankromatske vrpce (koja jasnije reproducira sve tonove prirodnih boja), namaz postaje lakši, što iziskuje veću vještinu maskera. Također, budući da pojavom zvuka filmovi postaju realističniji, i M. — u načelu — postaje diskretnija. Nova faza u razvitku tehnologije maskiranja nastupa otkrićem filma u boji, kad se od maskera — uz obveznu lik. kulturu te poznavanje facijalne anatomije — traži i smisao za iznalaženje što prirodnije boje šminke, koja mora odgovarati i tipu osjetljivosti film. vrpce. Nakon II svj. rata tehnologija maskiranja i dalje se neprekidno usavršava — i na području izrazito fantazijskih pretenzija i na polju što realističnijega korektivnog ili karakternog maskiranja; u igr. filmovima koji teže dokumentarnosti M. se nastoji i potpuno izbjeći (→ majstor maske; masker).