MAJEAVSKI, Janusz

MAJEAVSKI, Janusz, polj. filmski i tv-redatelj (Lavov, danas USSR, 5. VIII 1931). Diplomirao (1955) arhitekturu u Krakovu, potom upisao film. akademiju u Łodźu. Za studija (koji završava 1960) radi u nekoliko filmova kao scenograf, a njegova školska etida Rondo (1958) izaziva pažnju. Poč. 60-ih godina režira niz kratkometražnih, uglavnom dokum. filmova, među kojima mu Fleischerov album (Album Fleischera, 1962) i Dvoboj (Pojedynek, 1964) donose nagrade na više međunar. festivala (npr. u San Franciscu i Oberhausenu). Jedna od zapadnonjem. tv-kuća angažira ga kao redatelja serije od 6 dokum. filmova Jazz u Poljskoj (Jazz in Polen, 1964). Zatim radi više tv-filmova za polj. televiziju, kojima — sklonošću fantastici i science-fictionu — začinje novi žanr u svojoj domovini, stekavši na tom polju i međunar. priznanja za Avatar (1965) i Crnu suknju (Czarna suknia, 1967). Uspjeh u Poljskoj i u inozemstvu (nagrada na festivalu u Mannheimu) postiže i njegov igranofilm. prvijenac — realist. komedija autentične atmosfere Podstanar (Sublokator, 1967), a međunar. priznanja stječe i filmom fantastike Lokis (1970) prema noveli P. Mériméea. Sedamdesetih godina njegovim opusom prevladavaju filmovi u kojima s mnogo uspjeha prikazuje atmosferu 30-ih godina, no ne zadovoljava se samo takvim dokazom red. vještine pa u tim djelima obrađuje teme i probleme koji imaju i aktualne konotacije: Zavist i medicina (Zazdrošć i medycyna, 1973), Začarani reviri (Zaklęte rewiry, 1975, koprodukcija sa ČSSR /u inozemstvu prikazivana pod naslovom Hotel Pacific!) i Slučaj Gorgortove (Sprawa Gorgońowej, 1977).

Ostali važniji filmovi — dokumentarni: Igra (Zabawa, 1961); televizijski: Ja gorim (Ja gorzę, 1967); Markheim (1970); igrani: Zločinac koji je ukrao zločin (Zbrodniarz który ukradl zbrodnię, 1969); Lekcija mrtvog jezika (Lekcja martwego języka, 1979); Vitez (Rycerz, 1980); Dezerteri (C. K. dezerterzy, 1985).