LIZZANI, Carlo

LIZZANI, Carlo, tal. redatelj, scenarist, glumac i teoretičar filma (Rim, 13. IV 1917). Isprva istaknuti kritičar časopisâ »Cinema« i »Bianco e Nero« te jedan od prvih zagovornika i teoretičara neorealizma. S praktičnim film. radom otpočinje 1946; koscenarist je, glumac i asistent redatelja u filmovima Sunce još izlazi (A. Vergano, 1947), Njemačka nulte godine (R. Rossellini, 1947) i Mlin na rijeci Po (A. Lattuada, 1949), a osobito se ističe kao koscenarist i asistent redatelja u filmovima Tragičan lov (1947), Gorka riža (1949) i Nema mira medu maslinama (1949) G. De Santisa, s kojim dijeli izrazitu komun. orijentaciju; u filmu Moj sin profesor (1946) L. Comencinija tumači zapaženu ulogu svećenika. Kao redatelj debitira 1950. s nekoliko dokum. filmova od kojih je najznačajniji U podne se nešto promijenilo (Nel mezzogiorno qualcosa é cambiato) o zauzimanju veleposjedâ od strane seljakâ. Svoj prvi igr. film Achtung, banditi! (1951), u kojem u gl. ulozi po prvi put nastupa G. Lollobrigida (ujedno i jedan od financijera projekta), realizira na poziv vođâ pokreta otpora iz okolice Genove; radeći izvan studija, uglavnom s tzv. glumcima s ulice, L. stvara djelo koje se izravno nadovezuje na dokumentaristički pristup prikazu partizanskog rata započet filmom Paisà (1946) R. Rossellinija. Na temelju vlastite teze da neorealizam nije i nikad neće biti produkt spontanosti, već strpljiva racionalnog istraživanja, filmom Kronika o siromašnim ljubavnicima (Cronache di poveri amanti, 1954) — koji G. Aristarco, uz Senso L. Viscontija, smatra najboljim tal. filmom te godine — pokušava prevladati krizu tal. kinematografije. Rađeno prema istoimenom romanu V. Pratolinija, djelo — iako puno uopćavanja i simbolike — pomnim odabirom likova i preciznom analizom događanja u Firenci 20-ih godina uspijeva, po Aristarcu, »prevladati neplodnu novelistiku i kroniku koja je zavladala u talijanskoj kinematografiji početkom 50-ih godina«. Ustrajan u svome polit. opredjeljenju, rijetko odstupa od teme nar. revolta i nužnosti soc. akcije (iako nikad neće prihvatiti poglede najmilitantnije struje → političkog filma), što ilustriraju i vrlo uspjeli Grbavac (Il gobbo, 1960), Zlato Rima (L'oro di Roma, 1961) i Proces u Veroni (Il processo a Verona, 1962). Kasnija njegova ostvarenja (a 60-ih godina bavi se i komerc. filmom, npr. špageti-vesternom /pod pseudonimom Lee Beaver) produkt su borbe i interferencije idealizma poratne Italije, pokušaja zahvaćanja u suvremene fenomene (npr. terorizma) te vlastita teoretskog rada. Upravo zbog tako širokog raspona tema te ponekad neprimjerenog pristupa, ti su filmovi (npr. Hotel Kleinhoff — Kleinhoff Hotel, 1977) znatno ispod razine njegovih najuspjelijih ostvarenja. Povremeno režira i na televiziji (npr. epizoda Venecija — Venezia dokum. serije Prijestolnice kulture). Vrlo aktivan na praktičnome (više od 30 igr. filmova do 1988), L. je uspješan i na znanstveno-teorijskom planu; osobito su značajne kritičke povijesti tal. filma Talijanski film (Il cinema italiano, Rim 1953) i Talijanski film 1895-1979 (Il cinema italiano 1895-1979, Rim 1979 /u 2 dijela/).

Ostali važniji filmovi: Na rubu metropole (Ai margini della metropoli, 1953); Ljubav u gradu (omnibus, epizoda Plaćena ljubav — L'amore che si paga, 1953); Kineski zid (La muraglia cinese, 1958, dugometr. dokumentarni); Karabinijer na konju (Il carabiniere a cavallo, 1961); Celestina (La Celestina, 1964); Ustani i pucaj (Svegliati e uccidi, 1966); Rijeka dolara (Un fiume di dollari, 1966); Počivajte u miru (Requiescant, 1967); Evanđelje 10 (omnibus, epizoda Ravnodušnost — L'indifferenza, 1967); Gangsteri u Milanu (Banditi a Milano, 1968); Odmetnikova ljubavnica (L'amante di Gramigna, 1968); Barbagia (1969); Visoko društvo Rima (Roma bene, 1971); Zamka (Torino nera, 1972); Crazy Joe (1973); Mussolini: posljednji čin (Mussolini — ultimo atto, 1974); Fontamara (1980); Kuća sa žutim tepihom (La casa del tappeto giallo, 1983); Mamma Ebbe (1985); Dragi Gorbačov (Dear Gorbachev, 1988).