L'HERBIER, Marcel

traži dalje ...

L'HERBIER, Marcel, franc. filmski i tv-redatelj i scenarist (Pariz, 23. IV 1890 — Pariz, 28. XI 1979). Sin arhitekta, studirao pravo, književnost i soc. znanosti u Parizu. Od 1912. novinar, a od 1914 (knjiga simbolističkih poema i eseja U vrtu skrovitih igara — Au jardin des jeux secrets) bavi se i književnošću. Prve dodire s filmom ima u voj. filmskom odsjeku za I svj. rata. God. 1917. realizira kratki eksp. film Utvare (Phantasmes); koristeći zamagljenu kameru, naviješta sklonost prema eksperimentiranju. U profesionalnu kinematografiju uključuje se kao scenarist (npr. Bujica, 1918, L. Mercantona i R. Hervila). Iste godine režira svoj prvi cjelovečernji film Rose-France (u gl. ulozi Jaque-Catelain, koji se kasnije redovito pojavljuje u njegovim filmovima), ali se naglašeni esteticizam nije svidio publici i kritici, iako ga je žestoko branio L. Delluc. Drugim filmom Karneval istinâ (La carnaval des vérités, 1919) nastojao je pridonijeti stvaranju izrazito franc. filma, sposobnog da se odupre sve jačoj konkurenciji am. i tal. produkcijâ. Prisutniji u kinematografiji postaje tek 3. filmom Čovjek s pučine (L'homme du large, 1920); u toj slobodnoj adaptaciji jedne Balzacove novele, o nesređenom mladiću opčinjenom morem, uočljiv je utjecaj onovremenoga šved. filma (osobito u pristupu pejzažu). Tim se ostvarenjem svrstava među značajnije autore posljednjeg desetljeća nij. razdoblja. Pripadao je pokretu impresionista (tzv. prvoj avangardi) pokušavajući revolucionirati franc. film; smatrao je da se treba boriti protiv komercijalizma i rutinerstva, odbaciti koncept snimljenog kazališta i usmjeravati film prema vizualnosti kao osnovi medija. Jednak uspjeh postiže i Eldoradom (1921), unatoč trivijalnoj ljubavno-melodramatskoj fabuli o tragičnoj sudbini kabaretske plesačice u Andaluziji; to djelo ima dokum. vrijednost, ali se odlikuje i rafiniranim prizorima španj. pejzaža, a formalna ambicioznost očituje se u primjeni više novotarija: neoštrinâ, dvostruke ekspozicije, izobličavanja slike, montaže i težnje da se zbivanja prate iz perspektive junaka. Pod utjecajem njem. ekspresionizma nastaje Don Juan i Faust (Don Juan et Faust, 1922), ali se oponašanje »caligarizma« nije pokazalo uspješnim. Za ambiciozno djelo Neljudska (L'inhumaine, 1923) ispunjeno stiliziranim dekorom, angažirao je mnoge glasovite stvaraoce tog vremena: A. Cavalcantija, D. Milhauda, F. Légera i dr. Sljedeći uspjeh postiže Pokojnim Matijom Pascalom (Feu Mathias Pascal, 1925) po istoimenu Pirandellovom romanu. Slijedi »luksuzna« francusko-njem. koprodukcija Novac (L'argent, 1928), ekranizacija romana É. Zole u kojoj se striktno pridržava načela impresionizma, podređujući aktualnu kritičku dimenziju formalnim eksperimentima (s jedne strane negacija sižeja, a s druge »oslobođena« kamera u funkciji svojevrsna »snimateljskog plesa«); burza je u filmu prikazana kao demonsko biće koje živi svojim posebnim životom. Sklonost k simboličnome ostat će u L'Herbierovu opusu prisutna i mnogo kasnije — kad više ne bude prijašnje slobode ekskluzivnog eksperimentiranja (npr. Fantastična noć — La nuit fantastique, 1942). S pojavom zv. filma L. gubi prestiž, premda ne prestaje snimati (uglavnom komerc. projekte »po narudžbi«). Uz više kratkometražnih, režirao je 44 cjelovečernja filma. Od 1954. djeluje na televiziji, realizirajući najčešće programe posvećene filmu. Utemeljitelj je vodeće franc. visoke film. škole → IDHEC.

Ostali važniji filmovi: Prometej bankar (Promethée banquier, 1921); Vila »Sudbina« (Villa Destin, 1924); Misterij žute sobe (Le mystère de la chambre jaune, 1930); Žena za jednu noć (La femme d'une nuit, 1930); Miris žene u crnom (Le parfum de la dame en noir, 1931); Skandal (Le scandale, 1933); Pustolov (L'aventurier, 1934); Sreća (Le bonheur, 1934); Budnost oružja (Veille d'armes, 1935); Novi ljudi (Les hommes nouveaux, 1936); Vatrene noći (Nuits de feu, 1936); Odoka (Forfaiture, 1937); Tvrđava šutnje (La citadele du silence, 1937); Adrienne Lecouvreur (1938); Carska tragedija (La tragédie impériale, 1939); Divlja brigada (Brigade sauvage, 1939); Komedija sreće (La comédie du bonheur, 1940); Priča smijeha (Histoire de rire, 1941); Časna Katarina (L'honorable Catherine, 1942); Boemski život (Vie de bohème, 1942); Slučaj kraljičine ogrlice (L'affaire du collier de la Reine, 1946); Buntovnica (La révoltée, 1947); Posljednji dani Pompeja (Les derniers jours de Pompéi, 1949); Otac gospođice (Le père de Mademoiselle, 1953, sa R. P. Dagonom).

LIT.: N. Burch, Marcel L'Herbier, Paris 1973.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

L'HERBIER, Marcel. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/3070>.