LENICA, Jan

LENICA, Jan, poljsko-franc. slikar, animator, redatelj i scenarist (Poznań, 4. I 1928). Studirao glazbu, arhitekturu i lik. umjetnosti, a zatim i grafiku s kojom postiže prve zapažene uspjehe. Sa W. Borowczykom realizira eksperimentalne anim. filmove Bilo jednom (Byl sobie raz, 1957), Nagrađeni osjećaji (Nagrodzone uczucia, 1957), Kuća (Dom, 1958) i dr., koji privlače pažnju domaće i strane kritike. Usporedno s procvatom polj. igranog filma (A. Wajda, J. Kawalerowicz, A. Ford, A. Munk itd.), L. i Borowczyk utemeljuju tzv. poljsku školu kratkometražnih inovacija: služeći se kombiniranjem žive slike, piksilacije te animacije crteža, kolaža, fotografija i predmeta, stvaraju fantazmagorije pune morbidne tenzije, apsurda, nostalgije i smrti. Njihova djela imala su velik utjecaj na razvoj i formiranje moderne polj. animacije — karakteristične nacionalne produkcije (eksperimentalnost u tehnologiji, hermetičnost u sadržaju, redukcija vanjskog događanja, usporavanje pokreta, tamna koloristička gama, te sklonost apsurdu, crnom humoru, melankoliji i nadrealizmu). God. 1958. emigrira u Francusku.

Sa H. Gruelom L. u Parizu najprije stvara anim. film Gospodin Glava (Monsieur Tête, 1959), koji privlači pažnju svjetske kritike svježim pristupom apsurdnim situacijama ljudske egzistencije. Samostalni projekt Janko muzičar (Janco le musicien, 1960) groteskna je vizija buduće Poljske, a 1961. s Borowczykom realizira Muzičku kutiju (Boîte de musique) i Samoću (Solitude). Slijedi proslavljeni Labirint (Labyrinthe, 1963), onirička parabola o pustome noćnom gradu u kojem čudovišta hvataju i ubijaju letećeg čovjeka. Nosorog (Rhinocéros, 1964) se nadovezuje na istoimenu dramu E. Ionescoa, dok je A (1965) metafora o diktaturi i pritisku.

God. 1966-69, za boravka u SR Njemačkoj, L. skoro sam (sa snimateljem i skladateljem) realizira dugometražni anim. film Adam II (1970), sintezu čitava dotadašnjeg rada, sumornu meditaciju o usamljenosti, strahu i ispraznosti života. Po povratku u Francusku režira filmove Fantoro, zadnji osvetnik (Fantoro, le dernier justicier, 1971) i Pakao (Enfer, 1973), potom radi na novom dugometr. projektu Kralj Ubu (Ubu et la grande gidouille, 1979), po motivima A. Jarryja.

Jedan od najoriginalnijih autora moderne svjetske animacije, L. u svojim djelima sjedinjuje izvornost polj. grafičke tradicije s tematikom zapadnoevr. teatra apsurda. Njegov je opus bez mnogo promjena i inovacija: izvana spori, sumorni i nedopadljivi, filmovi su mu puni rastuće napetosti i sveprisutne nevidljive prijetnje; osnovna tema je vrijeme, ogromna »vremenska rupa« u kojoj postupno gasnu sve vrijednosti prostora, pokreta i života.