LEIGH, Vivien

LEIGH, Vivien (pr. ime V. Mary Hartley), britansko-am. filmska, kazališna i tv-glumica (Darjeeling, Indija, 5. XI 1913 — London, 8. VII 1967). Kći činovnika na službi u Indiji, od 1920. u isusovačkoj školi u Engleskoj kamo se i roditelji vraćaju 1927, potom se — putujući s njima — školuje u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji; od 1932. kraće vrijeme studira glumu na londonskoj Kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti (RADA). Na filmu debitira 1934, a u kazalištu 1935. Popularna postaje nakon uloga u pov. spektaklu Vatra nad Engleskom (1937) W. K. Howarda, uz svoga budućeg supruga L. Oliviera, te franc. špijunke u Mračnom putovanju (1937) V. Savillea. Nakon još nekoliko filmova koji nisu povećali njezin ugled i uloga u kazalištu (npr. Ofelije u Hamletu) odlazi u Hollywood, da bi se pridružila Olivieru (za kojeg se 1940. i udaje). Zahvaljujući poznanstvu s bratom producenta D. O. Selznicka, dobiva gl. ulogu u dugo pripremanom spektaklu Prohujalo s vihorom (1939) V. Fleminga, istisnuvši mnoge slavnije protukandidatkinje (npr. J. Arthur, J. Crawford, B. Davis, P. Goddard, K. Hepburn i C. Lombard). Iznimno nadarena, temperamentna i privlačna zelenooka crnka, ponešto lutkasta lica, sposobna izraziti najrazličitija raspoloženja, izazvati u publike istodobno simpatiju i antipatiju, za ulogu Scarlett O'Hara, ćudljive ljepotice s am. Juga, dobiva Oscara i nagradu newyorške film. kritike te postaje jedna od najcjenjenijih zvijezda. Po izbijanju II svj. rata slijede uloge u rodoljubnim filmovima: balerine koja postaje prostitutka da bi preživjela rat u Mostu Waterloo (1940) M. LeRoya (kojom postiže veliki ugled i u SSSR-u) te — po povratku u Britaniju — ljubavnice admirala Nelsona (L. Olivier) u Lady Hamilton (1942) A. Korde. Ove i prethodne uloge svrstavaju je, po nekim tipologijama, u kategoriju suvremenijeg tipa → mondenke. Nakon rata njezinu karijeru označuju dvoumljenje između kazališta i filma, nastupi i u Vel. Britaniji (gdje su je, međutim, uglavnom prihvaćali kao »suprugu L. Oliviera«, idola nacionalne scene i filma) i u SAD, a od sredine 50-ih godina i sve veća nesređenost u privatnom životu, bolesti, kao i sve rjeđe uloge. U poratnom razdoblju najveće uspjehe u kazalištu postiže nastupajući uz L. Oliviera i u njegovoj režiji (npr. 1949. Antigona i Škola skandala, 1951. Cezar i Kleopatra i Antonije i Kleopatra, i dr.). Na filmu pažljivo odabire rijetke uloge kojima uspijeva održati status zvijezde (naslovne u Cezaru i Kleopatri, 1945, G. Pascala i Ani Karenjinoj, 1948, J. Duviviera). Slijedi najdramatičnija i najekspresivnija uloga njezine karijere u Tramvaju zvanom čežnja (1951) E. Kazana. Za ponovljenu kaz. kreaciju lika socijalno i seksualno frustrirane am. južnjakinje koja se ne može prilagoditi novim prilikama, a koja se tumači i kao osuvremenjeni nastavak lika iz filma Prohujalo s vihorom, ponovno dobiva Oscara i nagradu newyorške kritike, te nagradu Britanske filmske akademije. Sve nesređenija, u sukobima s okolinom (1960. rastaje se od Oliviera), ima sve manje film. nastupa — glumi svega u još 3 filma, ipak u glumački reprezentativnim ulogama, dijelom i autobiografskog karaktera: ocvale ljepotice u Dubokom plavom moru (1955) A. Litvaka, nekadašnje glumice nesretno zaljubljene u žigola u Rimskom proljeću gospode Stone (1961) J. Quintera i rezignirane, rastavljene i alkoholizirane žene u Brodu luđaka (1965) S. Kramera. Nastupila je u ukupno 19 filmova, a glumila je i na am. televiziji. Odlikovana je franc. Ordenom Legije časti.

Ostale važnije uloge: Džentlmenski sporazum (G. Pearson, 1936); Bura u šalici čaja (V. Saville, 1936); Jenki u Oxfordu (J. Conway, 1938).

LIT.: F. Barker, The Oliviers, London/Philadelphia 1953; V. Utilov, Vivjen Li, Moskva 1963; A. Dent, Vivien Leigh: A Bouquet, London 1969; G. Robyns, Light of a Star: The Career of Vivien Leigh, New York 1970; A. Edwards, Vivien Leigh: A Biography, London 1977.