LAUGHTON, Charles

LAUGHTON, Charles, am. filmski i kazališni glumac i redatelj engl. podrijetla (Scarborough, 1. VII 1899 — Hollywood, 15. XII 1962). Sin hotelijera, isprva činovnik u hotelu. Po povratku iz I svj. rata osniva amatersku kaz. družinu. Stekavši ranije diplomu Stonyhurst Collegea, odlučuje studirati glumu na Kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti (RADA) u Londonu, gdje se ističe kao jedan od najdarovitijih studenata (nagrađen zlatnom medaljom). Profesionalni kaz. debi ostvaruje 1926, a filmski 1928 (kratkometražni) odn. 1929 (cjelovečernji); iste godine ženi se mladom kolegicom → Elsom Lanchester. Nakon uspjele kaz. turneje po SAD 1931, odlučuje ostati ondje pa 1932. otpočinje film. karijeru vrhunskoga karakternog glumca. Iako je neke od svojih najpoznatijih uloga igrao u brit. filmovima (npr. naslovne u Privatnom životu Henrika VIII, 1933 /nagrađen Oscarom/, i Rembrandtu, 1937, A. Korde), L. je svojim opusom mnogo važnijih tragova ostavio u am. filmu (1950. uzeo je i državljanstvo SAD). Prvu zapaženu, gotovo paradigmatsku ulogu (zbog fiz. izgleda, odnosa glasa i tijela, verbalnoga i gestualnoga, pristupa liku i glum. tehnici), L. je ostvario u filmu U znaku križa (C. B. De Mille, 1932) portretom infantilno surove naravi rimskog cara Nerona, »psihotičke bebe« koja razara okolinu i samoga sebe. Korpulentan, okrugla lica, ovećega tubastog nosa, punih obraza i usana, očiju koje otkrivaju podozrive, podsmješljivo-ispitivačko-sadističke sklonosti, javne, umjereno rijetke kose, L. je vanjštinom predstavljao fascinantnu nedopadljivost koja iza hedonističkog obličja otkriva destruktivne porive. U njegovu glum. umijeću uočavalo se zadovoljstvo prenošenja na scenu ili pred kameru neobuzdane, hirovite energije, u rasponu od diskretnosti do teško podnošljive nametljivosti, manje ili više izražene, često i u pomalo grotesknom i samoparodirajućem tonu. Golemih glum. mogućnosti, s istom je predanošću uživljavanja igrao sadiste i džentlmene, egoiste i ekscentrike, sluge i državnike, ubojice i odvjetnike, umjetnike i bezlične mediokritete. Ostale najistaknutije uloge ostvario je u filmovima Barrettovi iz ulice Wimpole (S. Franklin, 1934) kao strogi otac obitelji iz viktorijanskog razdoblja, Ruggles iz Red Gapa (L. McCarey, 1935) kao butler, Jadnici (R. Boleslawski, 1935) kao inspektor Javert, Pobuna na brodu Bounty (F. Lloyd, 1935, nominacija za Oscara) kao okrutni kapetan Bligh, Zvonar crkve Notre-Dame (W. Dieterle, 1939) kao Quasimodo, Ova zemlja je moja (J. Renoir, 1943) kao rodoljubivi franc. učitelj, Veliki sat (J. Farrow, 1947) kao ubojica, Slučaj Paradine (A. Hitchcock, 1947) kao cinični sudac, i Hobson u neprilici (D. Lean, 1954) kao postolar — tiranin i kao poslodavac i kao otac. God. 1955. režira svoj jedini film Noć lovca (Night of the Hunter), u kojem sâm ne glumi, priču o psihopatskom propovjedniku (R. Mitchum) koji traga za skrivenim novcem čiju tajnu zna samo dvoje djece. Vizualnom i dramaturškom intrigantnošću to djelo navješta uspješnu red. karijeru koju L., međutim, ne nastavlja. Već od druge polovice 50-ih godina snima sve manje, posvećujući se s uspjehom kazalištu (kao glumac i redatelj). Od malobrojnih film. uloga ističu se one pronicljiva odvjetnika u Svjedoku optužbe (B. Wilder, 1957, nominacija za Oscara), rimskog senatora u Spartaku (S. Kubrick, 1960) i am. kongresmena-spletkara u Prijedlogu i usvajanju (O. Preminger, 1962). Nastupio je u 52 cjelovečernja filma (1 nedovršen) te nekoliko kratkometražnih.

Ostale važnije uloge: Piccadilly (E. A. Dupont, 1929); Stara crna kuća (J. Whale, 1932); Kad bih imao milijun (N. Taurog i dr., 1932); Brod gnjeva (E. Pommer, 1938); Krčma Jamajka (A. Hitchcock, 1939); Oni su znali što žele (G. Kanin, 1940); Počelo je s Evom (H. Koster, 1941); Tuttleovi s Tahitija (Ch. Vidor, 1942); Priče s Manhattana (J. Duvivier, 1942); Cantervilleski duh (J. Dassin, 1944); Sumnjivac (R. Siodmak, 1944); Kapetan Kidd (R. V. Lee, 1945); Slavoluk pobjede (L. Milestone, 1948); Mito (R. Z. Leonard, 1949); Čovjek na Eiffelovom tornju (B. Meredith, 1949); Plavi veo (C. Bernhardt, 1951); Čudna vrata (J. Pevney, 1951); Priče iz predgrađa (omnibus, epizoda H. Kostera, 1952); Abbott i Costello susreću kapetana Kidda (Ch. Lamont, 1952); Mlada Bess (G. Sidney, 1953).

LIT.: E. Lanchester, Charles and I, London 1939; K. Singer, The Laughton Story, Philadelphia 1954; W. Brown, Charles Laughton: A Pictorial Treasury of His Films, New York 1970; M. Burrows, Charles Laughton and Fredric March, Cornwall 1970; Ch. Higham, Charles Laughton: Life of an Actor, New York 1976.