LATTUADA, Alberto

traži dalje ...

LATTUADA, Alberto, tal. filmski i tv-redatelj i scenarist (Milano, 13. XI 1914). Suprug glumice → C. Del Poggio. Diplomirao arhitekturu. Za studija istaknut film. kritičar, u oporbi prema vladajućoj faš. ideologiji i estetici futurizma. God. 1938. sa M. Ferrarijem i L. Comencinijem osniva jezgro buduće Talijanske kinoteke (Cineteca Italiana) u Milanu; 1940. objavljuje zapaženu zbirku fotografija Kvadratno oko (Occhio quadrato). Film. karijeru otpočinje kao asistent redatelja i koscenarist (npr. Mali staromodni svijet, 1940, M. Soldatija i Da, gospođo, 1941, F. M. Poggiolija). Zapaženi red. debi (svojim je ostvarenjima gotovo uvijek i /ko/scenarist) ima filmom Giacomo idealist (Giacomo l'idealista, 1942); djelo pokazuje sve odlike → kaligrafizma: inzistira na rafiniranim fotogr., scenogr. i kostimogr. rješenjima, a snimljeno je prema knjiž. predlošku čime se distancira od društv. i polit. stvarnosti faš. Italije. Po svršetku II svj. rata, L. pristaje uz → neorealizam (kao i većina »kaligrafa«) i programatski izjavljuje da se samo filmom narodu mogu iznijeti temeljne istine o životu društva. Sam režira 2 tipična neorealist. djela, Bandit (Il bandito, 1946) i Bez milosti (Senza pietá, 1947), koja se bave teškim posljedicama rata i problemima tzv. malih ljudi, a snimana su u autentičnim životnim ambijentima uz uporabu govornog jezika; zanimljivost drugoga jest u uvođenju rasne problematike u interesni krug neorealizma kroz priču o tragičnoj ljubavi am. vojnika-crnca i mlade Talijanke koja se pokušava oteti sudbini prostitutke. Za režiju filma Zločin Giovannija Episcopa (Il delitto di Giovanni Episcopo, 1947, prema G. D'Annunziju) nagrađen je (ex aequo) godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d'Argento. Adaptacijama knjiž. djela (karakterističnim za njegovu kaligrafsku fazu) vraća se filmom Mlin na rijeci Po (Il mulino del Po, 1949) prema romanu R. Bacchellija; njime ujedno anticipira trend film. epopeja o životu naroda i rađanju socijalizma u Italiji, popularan u tal. kinematografiji 70-ih godina (E. Olmi, B. Bertolucci). Visoku razinu ostvaruje i ekranizacijom Gogoljeve Kabanice (Il cappotto, 1952); mada snimljen u neorealist. maniri, film sadrži i elemente fantastike (postignute i krajnje ekspresivnom fotografijom /M. Montuori/), a simboličke tendencije zamjenjuju izravnu društv. kritiku. Zamiranjem neorealizma kod Lattuade je sve zamjetniji eklekticizam stilskih postupaka i raznolikost žanrovskih interesa, što njegovim idućim filmovima osigurava tek visoku zanatsku razinu (npr. krim. film Nepredviđeno — L'imprevisto, 1961). Jedna od konstanti njegova postneorealist. stvaralaštva je naglašen interes za erotizam, osobito u razdoblju sazrijevanja ženske ličnosti, što je izraženo (a često i prenaglašeno) u više njegovih filmova: Guendalina (1956), Slatke prevare (I dolci inganni, 1959), Bit ću joj poput oca (Le faró da padre, 1974), Takva kakva si (Cosí come sei, 1978) i Čikala (La cicala, 1980). Njihova tematika omogućila mu je lansiranje više mladih film. glumica u tipu → nimfete, od kojih su najpoznatije J. Sassard, Th. A. Savoy, N. Kinski i C. Goldsmith. Film Ženski akt (Nudo di donna, 1981), koji je L. započeo, dovršio je nosilac gl. uloge N. Manfredi. L. je režirao i visokobudžetnu tv-seriju Kristof Kolumbo (Cristofforo Colombo). Glumio je u filmu Junak našeg doba (1955) M. Monicellija.

Njegov otac Felice Lattuada poznat je film. skladatelj — autor više partitura sinovljevih filmova.

Ostali filmovi: Naš rat (La nostra guerra, 1944, dokumentarni); Strijela u boku (La freccia nel fianco, 1945); Svjetlosti varijetea (Luci del varietá, 1950, sa F. Fellinijem); Anna (1951); Vučica (La lupa, 1953); Ljubav u gradu (omnibus, epizoda Talijani se okreću — Gli Italiani si voltano, 1953); Plaža (La spiaggia, 1953); Osnovna škola (Scuola elementare, 1954); Oluja (La tempesta, 1958); Novakinja (Lettere di una novizia, 1960); Mafijaš (Il mafioso, 1962); Stepa (La steppa, 1963); Mandragola (La mandragola, 1965); Nenadmašni (Matchless, 1966, koprodukcija sa SAD); Don Juan na Siciliji (Don Giovanni in Sicilia, 1967); Gospođica doktoršpijunka bez imena (Fräulein Doktor, 1969, koprodukcija sa SFRJ); Prijateljica (L'amica, 1969); Dođite k nama na kavu (Venga a prendere il café da noi, 1970); Bijelo, crveno i... (Bianco, rosso e..., 1972); Ubojica stoljeća (Sono stato io!, 1973); Pseće srce (Coure da cane, 1975); Oh, Serafina! (1976); Trn u srcu (Spina nel coure, 1986, koprodukcija s Francuskom).

LIT.: G. Turroni, Alberto Lattuada, Milano 1977; C. Camerini, Alberto Lattuada, Firenze 1982.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

LATTUADA, Alberto. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/2967>.