LACOMBE, Georges

LACOMBE, Georges, franc. filmski i tv-redatelj (Pariz, 19. VIII 1902). Na filmu od 1928, kada režira srednjometražni dokum. film Zona (La zone), koji svojom avangardnošću privlači veliku pažnju. Nakon toga asistira J. Grémillonu i R. Clairu. U njegovim prvim filmovima snažno se osjeća Clairov utjecaj, osobito u Telefonskom pozivu (Un coup de télephone, 1931). Djela mu se odlikuju sklonošću humoru i težnjom prema realističnosti, što je osobito uočljivo u njegovu najuspjelijem ostvarenju Mladost (Jeunesse, 1934), u kojem život pariškoga »malog čovjeka« oslikava s neskrivenim simpatijama, te u Nebeskim melodijama (Les musiciens du ciel, 1940). S uspjehom se okušao i u komediji (npr. Iza fasadâ — Derrière la façade, 1939; Florence je luda — Florence est folle, 1944) i policijskom filmu (npr. Posljednji od šestorice — Le dernier des six, 1941). Nakon II svj. rata zapažen je filmom Noć je moje carstvo (La nuit est mon royaume, 1951), u kome dolazi do izražaja sva emotivnost J. Gabina u ulozi slijepca. Režirao je više od 30 igr. filmova. Od 1958. radi isključivo na televiziji.

Ostali važniji filmovi: Blef (Bluff, 1929); Nevidljiva žena (La femme invisible, 1934, sa A. Kamenkaom); Sretna cesta (La route heureuse, 1935); Café de Paris (1938); Dvanaest žena (Elles étaient douze femmes, 1940, sa Y. Mirandeom); Montmartre-sur-Seine (1941); Dnevnik počinje u pet (Le journal tombe à cinq heures, 1942); Stubište bez kraja (L'escalier sans fin, 1943); Zemlja bez zvijezdâ (Le pays sans étoiles, 1945); Martin Roumagnac (1946); Osuđeni (Les condamnés, 1947); Sedam smrtnih grijeha (omnibus, vezivna epizoda, 1951); Zov sudbine (L'appel du destin, 1952); Svjetlo preko puta (La lumière d'en face, 1955); Moj nevaljali otac (Mon coquin de père/Le temps de l'amour, 1956); Bijelo roblje (Cargaison blanche, 1957).