KUTZ, Kazimierz

KUTZ, Kazimierz, polj. redatelj (Szopienice, 16. II 1929). Završivši film. akademiju u Łódźu (1954), isprva je asistent redatelja (A. Wajde, J. Kawalerowicza i dr.). Pažnju privlači već prvim filmom Orden za hrabrost (Krzyż walecznych, 1959), ne samo zrelošću film. postupka, već i nekim inovacijama u okviru tada najčešće teme polj. kinematografije — II svj. rata; iako govori i o heroizmu i smrti, K. junake bira među vojnicima pretežito seljačkog podrijetla, pa su njihovi problemi vezani prvenstveno uz zemlju i svakodnevicu, a ne uz nacionalne mitove. Nitko ne zove (Nikt nie woła, 1960) svojevrsna je replika Pepelu i dijamantu (1958) A. Wajde; ugođaj podsjeća na onodobne filmove M. Antonionija: osjećaju se strah i teškoće (u opredjeljivanju nakon rata), pa je film kasnije i osuđen zbog »formalizma«. U manje uspjeloj Panici u vlaku (Ludzie w pociągu, 1961) K. nastavlja istu tematiku — junaci su obični ljudi u vlaku, u kojem Gestapo traga za članovima Pokreta otpora, dok se u Tišini (Milczenie, 1963) bavi ispitivanjem psihologije i savjesti likova, te nepravdi i predrasuda. U drugoj polovici 60-ih godina ni Kutzovi filmovi nisu iznimka u općem padu vrijednosti cjelokupne polj. kinematografije, no upravo 2 njegova ostvarenja navješćuju procvat u narednom desetljeću. Sol crne zemlje (Sól ziemi czarnej, 1970) i Dragulj u kruni (Perla w koronie, 1971) kronika su nacionalne i soc. borbe šleskih rudara nakon I svj. rata. U prvom filmu prikazano je potpuno netradicionalno viđenje borbe za nacionalno oslobođenje, koja je — uz mnoge elemente nadrealizma — prikazana kao (naizmjenično) narodna svetkovina, krvavi karneval i balada na pozadini stvarnih zbivanja, dok u drugom filmu isti junaci 14 godina poslije (za depresije) štrajkaju prikazani film. postupkom građenim prvenstveno na kontrastu svjetla (kratki trenuci s bližnjima na površini) i tame (prizori u dubini rudnika). U to vrijeme K. postaje vođom nove, sedme produkcijske grupe, koja okuplja mlade autore, pa je u tom svojstvu više pridonio zamahu polj. filma 70-ih godina no vlastitim ostvarenjima. Traženjem samosvojnoga film. izraza i tematskim inovacijama Kutzovo djelo, unatoč nejednakoj vrijednosti, predstavlja značajan dio poratne polj. kinematografije. Povremeno režira i na televiziji.

Ostali važniji filmovi: Divlji konji (Tarpany, 1962); Vrućina (Upal, 1964); Tko god zna . . . (Ktokolwiek wie . . ., 1966); Skok (1969); Linija (Linia, 1975); Niotkuda nikuda (Znikąd donikąd, 1976); Cijeli tjedan (Okrągły tydzień, 1979); Zrnca krunice (Paciorki jednego różańca, 1980).