AZIJA

AZIJA. U zemljama Azije postoje kinematografije različite dobi, opsega i kvalitete, koje zbog vrlo različitih polit., ekon., razvojnih, soc. i kult. osobitosti imaju vrlo malo zajedničkih značajki. Prije II svj. rata samo su tri najveće az. zemlje — Kina, Indija i Japan — imale razvijenije kinematografije. Ind. kinematografija je po godišnjoj proizvodnji filmova bila i prije II svj. rata, kao i danas, među prvima (ili, u najnovije vrijeme, prva) u svijetu. U Aziji je, npr. 1959, Japan proizveo 500, Indija 259, Kina 250, Hong Kong 246, a Filipini 97 igr. filmova, što je sve u vrhu svjetske proizvodnje. Japan je, uz brojnu proizvodnju, i svojim umjetnički kvalitetnim filmovima uvijek vrlo prisutan u kolu najboljih, kinematografija svijeta. Neke pak az. kinematografije pojavile su se tek nakon II svj. rata, a neke nisu odmakle dalje od film. novosti ili dokum. filmova propagandnog tipa što ih uglavnom financiraju kinemat. sekcije njihovih vlada. Proizvodnja igr. filmova — bilo skromna, bilo vrlo brojna — u većini se az. zemalja začela tek poslije II svj. rata, a počela se razvijati u novije vrijeme (potkraj 70-ih godina igr. filmove proizvodilo je 16 az. zemalja); pri tome su uočljiva dva načina organizacije i djelovanja az. filmskih industrija: drž. financiranje i kontrola u socijalističkima, a privatno poduzetništvo i načelo slobodnoga tržišta u kapitalističkim zemljama.

U većini filmova iz az. zemalja može se, u većoj ili manjoj mjeri, nazreti evro-am. filmska dramaturgija i tome sukladan način izlaganja sadržaja; ipak, neke od tih kinematografija često uspijevaju u svoju proizvodnju uključiti prepoznatljive domaće elemente (npr. obilje pjesama i plesova u većini ind. filmova, ili pak sadržaje najvećim dijelom vezane uz aktualnu radikaliziranu situaciju u pojedinim državama ili područjima, o čemu svjedoči militantni karakter vijetnamskih ili palestinskih filmova).

Organizacija, tehnička (jedino Japan sâm proizvodi potrebnu film. tehniku) i kadrovska opremljenost pojedinih az. kinematografija također je različita: kreće se u velikim rasponima broja i kvalitete, od snažnih proizvodnih i distributivnih kapaciteta jap. kinematografije (velika poduzeća za proizvodnju filmova Toho, Shintoho, Daiei, Toei, Nikkatsu), prisutne u kinematografima diljem svijeta, do znatno skromnijeg širenja malih kinematografija (npr. iračke, vijetnamske, palestinske i dr.), koje svoju prisutnost mogu ostvariti tek u nekim paralelnim kino-mrežama (kao film. klubovi i razne prosvjetne ustanove) ili na film. festivalima u raznim dijelovima svijeta (u Taškentu, Nantesu i Parizu filmovi zemalja Trećeg svijeta glavni su dio programa, a u Oberhausenu, Mannheimu, Leipzigu, Lilleu i Kartagi djelomično tvore program). Komerc. prodornost im je oskudna ili ništavna.

Sedamdesetih godina počinju se po cijelom svijetu naglo širiti, uz tradicionalno najprodornije kinematografije — japansku i indijsku te u posljednje vrijeme kvalitativno znatno poraslu kinesku, i proizvodi hongkonške kinematografije (do tada poznate samo u az. zemljama s kin. stanovništvom); to su filmovi u kojima je dinamična akcija, spojena sa starim az. borilačkim umijećima, gl. pokretač raznih vrsta nasilja, a naglašena je granica u crno-bijeloj karakterizaciji likova i drame.

Azija je slabo kinoficiran kontinent; i zemlje s velikim brojem kino-dvorana (Indija 9017, od toga 2660 putujućih kina, 1976; Japan 2420, 1977) ne mogu namiriti potrebe golemog broja svojih stanovnika.

Na ogromnom kinemat. području, od Turske do Malezije, Singapura, Hong Konga, obiju Koreja, Indonezije i dr., postoje vrlo različite film. osobitosti, od starih do tek nastalih kinematografija, od umjetnički izvornih do tradicionalističkih i konzervativnih, od konformističkih do angažiranih filmova, a nazočno je i stalno nastojanje da se te kinematografije što prije uključe u krug svjetskih kinematografija gdje nalaze uzore, bilo u hollywoodiziranoj proizvodnji, bilo u širem području suvremenih film. traganja.