KINA

traži dalje ...

KINA. Potkraj XIX st. najotvoreniji grad prema Zapadu i središte kin. industrije i trgovine bio je Shanghai, pa su stoga ondje i održane prve film. projekcije u Kini (11. kolovoza 1896); prve »električne sjene« (kin. dian ying: film) u Pekingu prikazane su tek 1902 (filmovi prikazivani u to vrijeme bili su uglavnom američki i francuski). Prve kino-dvorane također su vodili stranci, među kojima se isticao stanoviti Ramón (Španjolac ili Portugalac), koji na čelu svoje distributerske kompanije Motion Pictures Company kontrolira veći dio dvorana u Shanghaju i Kantonu. Prve filmove u Kini snimali su stranci, uglavnom Amerikanci, pa još od 1897. datiraju zanimljivi dokumenti, među kojima se ističe »Napad 6. konjičke na Južna vrata Pekinga« snimateljâ am. kompanije Mutoscope & Biograph Company. Postupno se osnivaju i male domaće kompanije (uglavnom sa stranim kapitalom); jedna od njih — Feng Tai Photo Shop iz Pekinga — snima 1908. prvi kin. film od jedne role pod naslovom »Planina, Ting-chun«: film je sadržavao 3 scene iz istoimene pekinške opere, s čuvenim glumcem Tan Hsin-pejem u gl. ulozi (generala Huang Chunga). Gl. poticaj film. stvaralaštvu u Kini dat će ipak jedan stranac, Amerikanac Benjamin Polaski, koji u zajednici s dvojicom kin. partnera 1908. osniva tvrtku Asia Motion Pictures Company i originalnim kin. filmovima, kao »Carica-udovica« i »Nesinovski sin« (oba iz 1909), osvaja široku publiku u najvećim kin. gradovima (Shanghai, Peking, Hong Kong, Chunking). Prvi kin. filmovi, ukoliko nisu bili dokumentarni ili snimke pekinške opere, uglavnom su kopirali am. modele komedije ili melodrame. Složenije i organiziranije oblike produkcije i distribucije filmova Kina će ipak čekati sve do 1917, kada ugledna shanghajska izdavačka kuća Commercial Press (također s osnovicom stranog kapitala) osniva film. odjel za proizvodnju dokum., obrazovnih i zab. filmova, od kojih su neki imali važnu ulogu u rev. pokretu opismenjavanja i obrazovanja pod vodstvom Sun Yat-sena. Prva potpuno kin. kompanija Ming Hsing osnovana je 1922; u njoj su snimljeni neki od ponajboljih kin. nijemih filmova, među kojima se ističe »Nahoče spašava djeda« (1923) Cheng Chen-chiua. Ostali gledaniji filmovi tog razdoblja bili su »Kletva mora« (1921) Tan Du-yua i »Ljepotice i kosturi« (1922) Kuan Hai-fenga. Iako inflacija 1925. uzrokuje tešku krizu film. industrije, broj snimljenih filmova i publike stalno raste: samo je u Shanghaju 1926. snimljeno sedamdesetak filmova. Žanrovi su uglavnom pustolovni, povijesni ili kriminalistički, a često se snimaju i bajke i priče za djecu. God. 1930. presudna je za kin. film: snima se prvi zv. film (zapravo nijemi uz pratnju ploče) pod nazivom »Raspjevana djevojka Crveni božur«, a već od iduće godine proizvode se i potpuno ozvučeni filmovi. Zvuk je u kin. filmu stvorio problem sinkronizacije: u Shanghaju su se, naime, filmovi snimali na mandarinskom narječju, kojeg razumije tek manji dio Kineza. Male kompanije u Kantonu i Hong Kongu počinju stoga proizvodnju filmova na kantonskom narječju kojim se govori u većem dijelu Kine, kao i u brojnim iseljeničkim zajednicama. Polit. događaji s kraja 20-ih i poč. 30-ih godina ostavljaju dubokog traga na kin. film 30-ih godina: građanski rat, Chang Kai-shekov drž. udar 1927. i, ponajviše, jap. napad na Shanghai, Mandžuriju i Središnju Kinu mijenjaju tematiku kin. filma. God. 1930. osniva se Udruženje pisaca i dramatičara ljevice, čiji će članovi, na čelu s Hsia Yenom (kasnije zamjenikom ministra kulture NR Kine), izvršiti presudan utjecaj na stvaranje kin. socijalnog realizma, koji u duhu patriotizma i »svetog« zajedništva u borbi protiv stranoga (japanskog) agresora, bitno obilježavaju smjer razvoja kin. angažirane kinematografije. Prvi značajniji film koji se kvalificira kao revolucionarni bio je »Divlja bujica« (1933) Cheng Bu-kaoa, koji se bavi nasiljem velikašâ nad seljačkim stanovništvom poplavljenih krajeva oko rijeke Yangtze. Jedan od najuglednijih redatelja tog razdoblja bio je Tsai Chu-sheng, čiji film o teškoćama života ribara s Yangtzea »Ribareva pjesma« (1934) na međunar. filmskoj smotri u Moskvi 1935. osvaja specijalnu nagradu i predstavlja prvi reprezentativni izlazak kin. filma u svijet. Ostali značajniji filmovi tog razdoblja su: Tsai Chu-shengove »Nove žene« (1934), za koji je glazbu skladao glasoviti skladatelj Nieh Erh (čija je muz. tema iz filma »Marš dobrovoljaca« postala kasnije službenom himnom NR Kine), te »Raskršća« (1937) Shen Hsi-linga, koji govori o životu nezaposlenih studenata. Period 30-ih godina karakterizira pribiranje zanatskih iskustava kin. filmaša, pa se djela iz tog razdoblja ističu već i kvalitetnim rješenjima na nivou kamere, glazbe, dekora, glume i režije. Jedan od najzanimljivijih redatelja tog doba (kasnije i ministar za film u NR Kini) bio je Yuan Mu-jih, čiji »Ulični anđeo« (1937) predstavlja kin. varijaciju am. urbanih tema, i vjerojatno je najzrelije kin. ostvarenje 30-ih godina, koji u mnogome podsjeća na djela J. Renoira i nagovješćuje kasnije postupke tal. neorealistâ. Nakon invazije Japana na Shanghai 1937, rodoljubna kinematografija gotovo zamire, a pojedini filmaši uspijevaju u Hong Kongu i Chungkingu nastaviti sa skromnom film. djelatnošću. Japanci u Shanghaju pokušavaju pokrenuti koprodukcijsku film. djelatnost i zapošljavaju pojedine film. radnike na propagandnim projektima kao što su »Pjesma bijele orhideje« (1939) Japanca Kunia Watanabea, film o ljubavi mandžurijske djevojke i Japanca, i »Tuga je napustila Proljetnu rijeku« (1944), u »kinesko-japanskoj režiji« Yueh Fenga i Hiroshija Inagakija. U slobodnom Chunkingu redatelj Ying Yun-wei snima rodoljubni film »Oluja na granici« (1940), no dijeljenjem protujap. fronta na komuniste s jedne i Kuomintang s druge strane, film. Djelatnost gotovo zamire. Najznačajnija film. pojava oslobodilačkog rata bilo je stvaranje tzv. Grupe Yenan; skupina od 6 filmaša, na čelu sa autorom »Uličnog anđela« Yuan Mu-jihom, slijedila je Crvenu Armiju na njenom sjevernom maršu i 1938. osnovala tu film. grupu. Ekipa, opremljena samo jednom 35mm i jednom 16mm kamerom, 1939. snima dokum. film »Yenan i marš Osme armije«, koji postaje gl. propagandnim oružjem za regrutiranje novih boraca, a slijedi ga još nekoliko dokumentarističkih radova o aktivnostima komunistâ. U to vrijeme i nekoliko vrhunskih evr. redatelja svojim dokum. filmovima podupire borbu kin. naroda, tako Joris Ivens (»400 milijuna«, 1938, suredatelj s J. Fernom, te »Bitka za Kinu«, 1943) i Roman L. Karmen (»Kina se bori«, 1938). Nakon kapitulacije Japana, u tzv. predrepublikanskom razdoblju dvovlašća, Grupa Yenan je snimila neke od najboljih i najznačajnijih kin. filmova uopće: »Proljetna rijeka teče na Istok« (1947) Tsai Chu-shenga, »Most« (1949) Wang Pina i »Vrane i vrapci« (1949) Cheng Chun-lija. Filmska je industrija, inače, bila uglavnom u rukama vlade Koumintanga, dok je Grupa Yenan nastavila aktivnost na Sjeveru, propagirajući agrarnu reformu, borbu za socijalizam i snimajući filmove o nedavnome nacionalnom oslobođenju. I u središtu Kuomintanga, Shanghaju, neki sineasti snimaju politički isuviše angažirane filmove, pa dospijevaju na vladinu crnu listu, no komunisti ipak uspijevaju financirati privatno Shanghajsko poduzeće Films Kouenlouen, čiji autori Tsai Chu-sheng, Cheng Fou i Si Tong-shan uspijevaju snimati napredne filmove. Dana 1. listopada 1949. dvovlađe i građanski rat završavaju pobjedom rev. snaga s Mao Tse-tungom na čelu i povlačenjem Chang Kai-shekovih kuomintagovaca na otok Formosu (Taiwan). Ubrzo nakon proglašenja NR Kine, filmska je industrija nacionalizirana; djelovala je uglavnom u 7 studija u 3 film. središta, Shanghaju, Pekingu i Chunkingu, pod nadzorom Filmskog ureda Ministarstva kulture. Prvi film realiziran u okviru NR Kine bio je »Kćeri Kine« (1949) Ling Tzu-fenga, a već sljedeće, 1950. godine Wang Pin i Shui Hua snimaju glasovitu adaptaciju pekinške opere »Sjedokosa djevojka«. Scenarij je bio kolektivno djelo Instituta lijepih umjetnosti Lou Sin u Yenanu, a film je s velikim uspjehom prikazan iduće godine na festivalu u Karlovym Varyma. Pedesetih godina kineski su filmaši snimali brojne filmove uz financ. i umj. pomoć sovj. kolegâ, pa je tako nastao i jedan od najpoznatijih dokum. filmova tog razdoblja, »Pobjeda kineskog naroda« (1950) u režiji Leonida V. Varlamova i Liu Pai-yua (film je djelo dokumentarističkog rada 16 kin. i sovj. snimatelja, a u nekim izvorima spominje se kao prvi film nove Kine). Vodeći kin. povjesničar filma Chen Chi-hua u svojemu opsežnom djelu »Povijest kineskog filma« (publiciranom 1963, a u vrijeme kult. revolucije stavljenom na crnu listu zbog »revizionizma i nekritičkog veličanja kineskog filma 30-ih godina«), opisuje stanje u kin. filmu 50-ih godina kao novo rađanje. Podaci iz 1950. govore o 26 igr. filmova, 17 dugometr. dokumentarnih, jednom filmu u boji (prvom u Kini) i 48 film. novosti. K. je tada raspolagala sa 467 kino-dvorana, od kojih je preko polovica još bila u privatnom vlasništvu. Socijal. vlast suočila se s gotovo nerješivim problemom nedostatka film. dvoranâ, što je znatno otežavalo propagandnu djelatnost među seljacima, na koju se i te kako računalo. Pristupa se oformljavanju pokretnih prikazivačkih jedinica koje obilaze daleke provincije i filmove prikazuju u improviziranim dvoranama ili na otvorenomu. Broj od 50 milijuna film. gledalaca u 1949. strelovito raste; 1952. bilo ih je već 600 milijuna, 1964. 6 milijardi u 16 000 prikazivačkih prostora (većina ih otpada na spomenuta pokretna kina), da bi 1978. dosegla brojku od 22,5 milijarde posjetilaca u preko 110 000 prikazivačkih prostora (koji još rastu prosječnim prirastom od 7000 na godinu). Slično kinematografiji → Hong Konga, ni u socijalističkome kin. filmu ne nestaje opsesioniranost strancima, prvenstveno Japancima, pa se i dalje snimaju filmovi o herojskome oslobodilačkom ratu. Korejski rat dodaje još neke motive: razotkrivanje međunar. imperijalizma i proleterski internacionalizam. Rani kin. film socijal. razdoblja predstavlja gotovo unikatnu pov. pojavu umjetnosti po receptu službene politike. Tako je »Život Wu Hsuna« (1950) Sun Yua momentalno povučen, nakon izraza nezadovoljstva Maoa, navodno poznatog kao ne baš prevelikog poštovatelja film. umjetnosti. Ravnolinijski i shematiziran, kin. film uglavnom pokazuje mogućnost rješavanja klasnih pitanja uz pomoć ideja Mao Tse-tunga, no neki se oslanjaju i o revidiranu i novoj situaciji prilagođenu tradiciju pekinške opere. Sredinom 50-ih godina, osim sovjetskih, počinju se prikazivati i dr. strani filmovi: čehoslovački, istočnonjemački, indijski, talijanski i dr. (doduše u skromnom broju — 1956. tek 55 filmova), no i to je dio čuvene kampanje pod nazivom »Sto cvjetova«, koja pokušava proširiti lijevu frontu (Maove misli o »različitim školama idejâ«) i konfrontirati se s desnicom. Period »omekšavanja« službene politike trajao je vrlo kratko (dvije godine), pa glavnina produkcije ponovno zapada u »sigurne« teme bliske službenoj ideologiji. Ipak, od proglašenja Republike do Kulturne revolucije (1966) snimljeni su i neki značajni filmovi, među kojima se ističu: »Novi junaci i junakinje« (1950) Shih Tung-shana, »Liang Shan-po i Chu Ying-tsi« (1953) Sang Hua i Huang Shaa, »Žena seljaka Hsiang Linga« (1962) Li Chunga, o životu tibetanskih seljaka, i »Istok je crven« (1965), četverosatni film posvećen 15. obljetnici proglašenja Republike.

Sredinom 60-ih godina kineska je kinematografija pokazivala znakove visoke produkcijske aktivnosti: 1964. je, npr., snimljeno 480 dugometražnih igr. filmova, 3000 film. novosti, 1400 popularnoznanstvenih i obrazovnih te preko 200 anim. filmova. Proglašenjem »kulturne revolucije« 1966, u film. proizvodnji (kao i u ostalim segmentima kult., znanstvenog i društv. života) dolazi do drastičnoga polit. reza. »Čistku« u kinematografiji vodila je Chian Ching, supruga Mao Tse-tunga i jedna od »grupe petorice« koji su kult. revoluciju provodili (svi osim Maoa kasnije su suđeni kao zloglasna »četveročlana banda«). Chian Ching, rođena kao Li Yun-ho, nastupala je pod speudonimom Lan P’ing (kao osrednja glumica) u shanghajskim filmovima 30-ih godina, a 1939. se udala za Mao Tse-tunga. Kao ugledan član Političkog biroa Partije, ona je 1966. provela detaljno prevrednovanje kin. filmske povijesti; čak 673 filma snimljena nakon 1949. proglašena su »revizionističkima«, brojni vodeći film. radnici, poput Hsia Yena (bivšeg zamjenika ministra kulture), Tien Yana, Yang Han-chenga, Lin Mo-hana i mnogih drugih, izloženi su oštroj kritici i udaljeni sa svojih dotadašnjih položaja. Neki, poput glasovitog osnivača Grupe Yenan Yuan Mu-jiha ili redatelja Tsai Tchou-lija, umiru u radnim logorima ili zatvorima. Baš kao i u vrijeme pada Shanghaja 1937, filmska je industrija u Kini u razdoblju 1966—75. praktički zamrla, a gotovo svi vredniji filmovi proteklog razdoblja zabranjeni su. Brojne film. škole i studiji prestaju s radom, a samo Centralni filmski studio u Pekingu nastavlja proizvodnju film. novosti i propagandnih filmova. Među rijetkim igr. filmovima iz vremena kult. revolucije ističe se rev. verzija glasovite »Sjedokose djevojke« iz 1972; zanimljivo je kako kin. filmaši u tome i ostalim filmovima razdoblja kult. revolucije pribjegavaju prosedeima, npr., am. musicala, pa su stanovitome »filmskom revizionizmu« znatno bliže no ikada dotad.

Sredinom 70-ih godina pomalo iščezavaju posljedice kult. revolucije, koje Maovom smrću (1976) poprimaju razmjere određene liberalizacije. Stari se filmaši rehabilitiraju; Hsia Yen, npr., u film. časopisu »Narodni film« piše o tome kako je »grupa četvorice« tokom kult. revolucije »narod držala idiotima«. On je ujedno i autor jednoga od najkontroverznijih filmova nakon kult. revolucije — vrlo pupularne i mnogo komentirane »Legende o planini Tianyun« (1980), koja govori o ljudima koji su ostali dosljedni svojim idejama i tijekom kult. revolucije bili izloženi najtežim stradanjima. Novi kin. film s kraja 70-ih i poč. 80-ih godina ponovno »odrasta« i u kvantitativnome i u kvalitativnom pogledu. Prema 480 igr. filmova u 1964, samo njih 39 u 1978. smatra se u Kini uspjehom i porastom proizvodnje, koja se i tematski i stilski još oporavljala od film. »strahovlade« Chian Ching. Ponovno se snimaju kostimirani pov. filmovi, komedije (poput popularne »Rođaci« Zhao Huanzhenga), pojavljuje se i prvi poljubac, a u akcionom filmu primjetan je utjecaj kung-fu žanra iz bliskog Hong Konga (od 1979. snimaju se i kung-fu koprodukcije s Hong Kongom, a povremeno i samostalni projekti u tom žanru). God. 1983. godišnja je produkcija porasla na 90 igr. filmova koji se snimaju u 11 važnijih studija. Shanghai Animation Films Studio vodeća je kuća za proizvodnju anim. filmova, koji u svijetu uživaju velik ugled i kin. animatorima nerijetko donose nagrade na važnijim međunar. festivalima. Nakon 12 godina, 1978. nanovo se otvorila i čuvena pekinška film. škola, a ponovno se javljaju i film časopisi. Unatoč izvanrednoj popularnosti filma i brojnoj publici, kin. filmski radnici (čije su plaće neznatno veće od radničkih) suočuju se s brojnim teh. i produkcijskim problemima i još traže put emancipacije film. umjetnosti u NR Kini. Kin. filmaši inače su vrlo aktivni u nerazvijenim zemljama Trećeg svijeta, sudjelujući nerijetko u proizvodnji tamošnjih filmova. U domaćoj produkciji pak, unatoč porastu broja izrazito zab. filmova i stranih filmova koji se prikazuju na televiziji i u kinematografima, obrazovni i propagandni filmovi ostaju vodećim film. vrstama. U novije vrijeme broj kino-gledalaca opada i u Kini.

LIT.: Kinoiskusstvo stran narodnoj demokratii, Moskva 1952; S. J. Jutkjevič, V teatrah i kino svobodnogo Kitaja, Moskva 1953; Vaprosy kulturnoj revolucii v Kitajskoj Narodnoj Respublike, Moskva 1960; U. Casiraghi, Il cinema cinese — questo sconosciuto, Torino 1960; Tchen Ki Wha, Histoire du cinéma chinois 1906—1949, Peking 1963; J. Leyda, Dianying — Electric Shadows, London 1972; J. Loesel, Die politische Funktion des Spielfilms in der Volksrepublik China zwischen 1949 und 1965, München 1979; C. Mackerras, The Performing Arts in Contemporary China, London 1981; M. Bugli (urednica), Ombre elettriche: Saggi e ricerche sul cinema cinese, Milano 1982.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

KINA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/2664>.