LZMK

Filmska enciklopedija

KAZALIŠTE SJENÂ Filmska traka traži dalje ...

KAZALIŠTE SJENÂ, vrsta lut. kazališta u kojoj se plosnate lutke pomiču između jakog izvora svjetla i poluprozirnog zaslona, pa gledaoci — smješteni sa suprotne strane — promatraju igru svjetla i sjene na zaslonu, što predstavama daje posebnu draž. Neki teoretičari (osobito iz ranijih razdoblja povijesti filma) smatraju ga pretečom filma, jer se u njemu, kao iluzionističkom postupku i pokušaju registracije zbilje, objektivira čovjekova težnja za njezinom magijskom reprodukcijom koja svoj posljednji izraz dobiva u filmu, kao dosad najzornijem odrazu (»kopiji«) zbilje. Od poznatijih film. teoretičara, kazalištem i filmom sjenâ bavio se Béla Balázs.

K. koristi lutke izrađene najčešće od kože, ali i od dr. materijala (drvo, metal, papir), nepomične ili pomične (u vratu, laktovima, ramenima, kukovima, koljenima itd.), neprozirne, s oštrim crnim sjenama, ili prozirne i obojene, sa živopisnim, višebojnim sjenama. Pomiče ih jedan »animator« (ili više njih), uglavnom s pomoću tankih štapića ili žica pričvršćenih o trup, udove ili postolje lutke. Najstariji oblici kazališta sjena spominju se u zemljama Dalekog Istoka (Indija, Indonezija, i Kina); podrijetlo im neki povjesničari nalaze u kultnom obožavanju i prizivanju sjenâ rodovskih predaka. S Istoka K. se proširilo na Arabiju, Sjev. Afriku, Tursku, Grčku i Zap. Evropu, gdje najveću popularnost stječe u Francuskoj (tzv. ombres chinoises: kineske sjene) i Engleskoj (galanty show — značenje nesigurno, možda: otmjena predstava) u XVIII i XIX st.

Najpoznatiji oblici kazališta sjena su:

1) karadžoz, tursko; ime je dobilo po gl. licu, dovitljivom šaljivdžiji; izvodilo se o blagdanima u kućama i na javnim mjestima; rasprostranjeno je po Bliskom Istoku, Sjev. Africi i Balkanu; u Bosni se održalo do poslije I svj. rata.

2) nang talung, sijamsko; prozirne lutke s jednom pomičnom rukom vodi jedan animator koji govori sav dijaloški i narativni tekst; tradicionalni nang talung prikazuje epizode iz Ramajane; predstave traju i do 6 sati.

3) vajang kulit, indonezijsko (Java); neprozirne, jako stilizirane lutke (utjecaj Islama) s jednom ili obje pomične ruke vodi jedan animator koji govori dijalog i komentira zbivanja; prikazuju se prizori iz Mahabharate, rjeđe iz Ramajane i javanskih animističkih priča; gledaoci su, iznimno, smješteni s obje strane zaslona; predstave traju i do 9 sati (od sumraka do praskozorja).

Premda postoji stanovita sličnost u tehnici projekcije (jaki mlaz svjetla oblikuje sliku na zaslonu), K. se načinom oblikovanja zbilje i njezinom registracijom ipak znatno razlikuje od filma. Međutim, tehnikom djelomično preuzetom od kazališta sjenâ na filmu se služila Lotte Reinigeru svojim anim. filmovima (npr. Pustolovine princa Ahmeda, 1926). Inače, ta tehnika anim. filma, koja stoji između crt. i lut. filma, koristi se i u brojnim dr. filmovima, koji se po svojim osnovnim obilježjima ne mogu ubrojiti u »film sjena«. Poslije II svj. rata, tehnika se najčešće primjenjivala u Vel. Britaniji i Njemačkoj DR. U nas, nekoliko zdravstvenopropagandnih filmova ostvarenih tehnikom sjenki, realizirano je u okviru proizvodnje → škole narodnog zdravlja, u Zagrebu 1928/29, pod vodstvom Milana Marjanovića.

B. Sen.


Citiranje:
KAZALIŠTE SJENÂ. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 12.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=2627>.

kratice i simboli