KAWALEROWICZ, Jerzy

KAWALEROWICZ, Jerzy, polj. redatelj (Gwoździec, danas u Ukrajinskoj SSR, 19. I 1922). God. 1946. završava film. tečaj, a 1948. i Akademiju likovnih umjetnosti u Krakovu. Nekoliko je godina asistent redatelja (L. Buczkowskog, W. Jakubowske i dr.). Već prvim filmom Grupa (Gromada, 1951, suredatelj sa K. Sumerskim) postiže zapažen uspjeh i dobiva prvu od brojnih međunar. nagrada (za režiju u Karlovym Varyma 1952); to je priča o životu na selu, kolektivizaciji i borbi klasâ, a od sličnih se djela izdvaja sugestivnim ugođajem, realist. ambijentom i dorađenošću likova. Punoća ljudskih karaktera (nasuprot mnogim »papirnatim« film. likovima toga vremena) još je uočljivija u filmovima Celuloza (1954) i Pod frigijskom zvijezdom (Pod gwiazdą Frygijską, 1954), ekranizacijama proze I. Newerlyja; unatoč očitom utjecaju ranoga sovj. filma i suvremenoga tal. neorealizma, K. se u tom prikazu teškog života seljakâ između 2 rata i njihova organiziranja »podzemnog« otpora prvenstveno oslanja na polj. realističku književnost tog doba, ostvarivši vrhunska dostignuća polj. kinematografije 50-ih godina. Postavši umj. direktorom grupe »Kadr«, koja je proizvela najznačajnije filmove prvoga »zlatnog doba« polj. kinematografije potkraj 50-ih i poč. 60-ih godina, nešto smanjuje ritam snimanja filmova, ali ipak daje 2 natprosječna ostvarenja. Sjena (Cień, 1956) zanimljiv je pokušaj modernog thrillera s polit. pozadinom, dok u Pravom kraju velikog rata (Prawdziwy koniec wielkiej wojny, 1957) pokazuje da II svj. rat — iako okončan — i dalje traje u svijesti ljudi, bitno određujući živote Kawalerowiczevih junaka: arhitekta koji se iz koncentracionog logora vraća izgubivši moć govora i mogućnost normalnog ponašanja, te njegove žene koja ga je smatrala mrtvim; potonji je i njegov prvi uspjeh kod zapadnoevr. kritike. Majstorstvo film. kazivanja još je očitije u Noćnom vlaku (Pociąg, 1959), priči o slučajnom susretu nepoznatog muškarca (L. Niemczyk) i žene (L. Winnicka) u odjeljku spavaćih kola; autoru je to povod za razmatranje samoće (koju simbolizira i vlak u noći), te frustracijâ i netolerantnosti do kojih ona dovodi; osobito je zanimljivo da K. likove, atmosferu i radnju tretira poput autorâ franc. novog vala (koji tada tek započinje, pa je do tih sličnosti došlo bez međusobnih utjecaja). O netolerantnosti govori i po nekima najbolje Kawalerowiczevo ostvarenje Majka Ivana Anđeoska (Matka Joanna od Aniolów, 1961, specjalna nagrada u Cannesu iste godine), nastalo na temelju priče o demonima iz Louduna, transponirane u Poljsku XVII st.; izuzetna dramska napetost, izvanredne uloge (naslovna L. Winnicke, autorove supruge koja je nastupila u većini njegovih filmova, te ona egzorcista M. Voita) i lik. ekspresivnost omogućili su nadasve sugestivnu analizu vjerskog fanatizma i dogmatske ograničenosti. Još dalje u prošlost, u drevni Egipat za vladavine Ramzesa XIII, vratio se spektakularnim Faraonom (1966), ne bi li našao adekvatan, ali što efektniji okvir za samosvojno sagledavanje problema vlasti i borbe klasâ. Slijedi period duži od desetljeća, u kojem je K. doduše predsjednik Društva poljskih filmskih autora, ali nema ranijih mogućnosti za snimanje, a i one što ih ima ne koristi na najbolji način, pa su tv-film Igra (Gra, 1968) i koprodukcija Maddalena (1972, u Italiji) minorna ostvarenja u njegovu opusu. Da nije istrošio kreativne mogućnosti pokazuje Smrću predsjednika (Śmierć prezydenta, 1978), pričom o atentatu na prvog predsjednika republike Poljske, koja mu je povod za rekonstrukciju slike društva neposredno nakon I svj. rata te osobno tumačenje polit. i ljudskih odnosa tog vremena. Zanimljiv, iako ne u istoj mjeri, jest i Susret na Atlantiku (Spotkanie na Atlantyku, 1980), u kojem ugođaj i karakterizacija likova podsjećaju na njegove preokupacije iz Noćnog vlaka.

Pedantno razvijanje priče, scenografija sa simboličkim značenjima, dotjeran, gotovo sofisticiran film. izraz uz vizualnu ljepotu svakog kadra, te uključenost u suvremene tokove svjetskog filma, vrijednosti su po kojima je K. jedan od najistaknutijih poslijeratnih film. autora — ne samo poljskih, već i evropskih.

Ostali filmovi: Austeria (1983).