AUSTRALIJA

AUSTRALIJA. Počeci austral. kinematografije naziru se još 1896, kada je predstavnik kompanije braće Lumière snimio jedriličarsku regatu i konjske trke u Melbourneu. Već 1899. Joseph H. Perry je snimio prvi igr. film — »Prvi kršćanski mučenici«, naručen od Vojske spasa; iste godine nastao je još jedan igr. film — »Vojnici križa«. Slijede zatim reportaže iz svakidašnjeg života austral. gradova, a 1901. sir William Baldwin Spencer snima starosjedioce u središnjoj Australiji; tako je začeta tradicija koja će ostati trajnim obilježjem austral. filma: sklonost prema reportaži, dokum. i etnografskom filmu. God. 1906. proizveden je film koji mnogi povjesničari film. umjetnosti drže prvim dugometr. igranim filmom uopće: »Priča o Kellyjevoj bandi« J. i N. Taita imala je izvanrednog uspjeha kod publike, a prikazana je 1907. i u Vel. Britaniji i tom prilikom najavljivana kao najduži film ikad snimljen.

U razdoblju od 1910. do 1920. u Australiji se godišnje proizvodi oko 15 igr. filmova. Raymond Longford, tada najistaknutiji redatelj, snimio je 19 dugometr. igranih filmova od kojih je najviše uspjeha imao »Osjećajna momčina« (1919), film o alkoholičaru koji se nastoji rehabilitirati; i to se djelo sa zapaženim uspjehom prikazivalo u Vel. Britaniji. Charles Chauvel započeo je svoj tridesetgodišnji red. rad 1926. filmom »Moonbijev moljac«. Kao i niz dr. zemalja, i Australija u zv. razdoblju postaje otvorenim tržištem hollywoodskih produkcija. Istodobno, ona je jedna od prvih zemalja u svijetu koja kupuje opremu za snimanje zv. filmova, pa je tako već 1930. snimljen prvi austral. zvučni film »Izvan sjenki«.

Prepreku daljnjem razvoju austral. filmske produkcije predstavljaju kasnih 40-ih godina am. i brit. kompanije koje preuzimaju prikazivačku mrežu, pa će razvoj austral. filma dugo vremena biti u cijelosti podređen am. i brit. produkciji, to više što u Australiji za njih ne postoje jezične prepreke. Brojni austral. glumci (npr. Merle Oberon, Errol Flynn, Peter Finch i dr.) napuštaju, upravo zbog ovisnosti austral. filma o američkome i britanskome, kao i zbog nepostojanja kontinuirane film. proizvodnje u Australiji, domovinu i uključuju se u am. ili brit. kinematografiju, postižući nerijetko svjetsku slavu. Povremeno su, ipak, strane kompanije snimale u Australiji filmove: bile su to uglavnom am. i brit. koprodukcije, u kojima se koristilo austral. profesionalne kadrove i opremu. Ipak, što je u to doba bila iznimka, Chauvel je imao velikog uspjeha s filmom »Štakori Tobruka« (1948), koji prikazuje austral. trupe opkoljene u tome libijskom gradiću za II svj. rata.

Potkraj 60-ih godina počinje se javljati novi duh, kojega simbolizira gradnja opere u Sydneyju. Ukazuje se potreba za novim, mlađim autorima svih profila od kojih se mnogi zanimaju i za film. Po dolasku na mjesto predsjednika vlade liberalnog političara Johna Gortona, filmu se počinje općenito pridavati znatno veće značenje, pa on tako stječe i veću podršku države.

Poč. 70-ih godina Gortonova vlada pokreće Australsku filmsku školu (The Australian Film School) kojoj je na čelu poznati polj. teoretičar Jerzy Toeplitz. Osnovana je i Australska filmska korporacija (Australian Film Development Corporation, akr. AFDC) s budžetom od 4 milijuna am. dolara; ona kasnije mijenja naziv u Australska filmska komisija (Australian Film Comission, akr. AFC) i dobiva odriješene ruke glede produkcije igr. filmova, što rezultira oživljavanjem film. proizvodnje. Komisija, čiji su članovi distributeri, producenti, redatelji i glumci, ograničila je sufinanciranje na 30—50% od cijene pojedinoga film. projekta; ujedno, ona nastoji da filmove režiraju austral. redatelji, da film. ekipe budu australijske, te da se filmovi snimaju u Australiji. U prvih sedam godina svoga rada Komisija je potpomogla financiranje 65 igr. filmova, svaki s 800 000 am. dolara, i to u obliku investiranja u buduću dobit. Uskoro su pojedine austral. federalne jedinice preuzele taj oblik sufinanciranja domaćeg filma i osnovale vlastite komisije, a pojavili su se i privatni producenti i investitori.

U to se vrijeme javlja skupina darovitih mladih redatelja koji, nakon višegodišnjeg iskustva na dokum. filmu i televiziji, počinju stvarati niz film. djela koja će kritika širom svijeta nazvati »novim australijskim filmom«. Svojim djelima oni na sebe svraćaju pažnju na svim značajnim svjetskim festivalima, osvajaju umj. kina, ali unatoč iznimnim umj. vrijednostima ti filmovi ne uspijevaju osigurati i veći komerc. uspjeh; teško se probijaju i do domaćega gledatelja (godišnje se uvozi oko 450 stranih filmova), što stvara stalne nedaće u proizvodnji filma koji se ne može održati na malome austral. tržištu (na oko 15 milijuna stanovnika ima oko 1500 kinematografa, od toga oko 250 tipa drive-in). Uz Petera Weira (»Piknik u Hanging Rocku«, 1975; »Galipolje«, 1981) i Brucea Beresforda (»Heroj ili kukavica ?«, 1980), koji su najznačajnije osobnosti novoga austral. filma, afirmirane i u inozemstvu, još niz mladih redatelja stupa postupno sa svojim djelima pred javnost i tako proširuje, i tematski i stvaralački, rad te dvojice najpoznatijih autora. Svakako treba spomenuti Freda Schepisija i njegov zapaženi film o rasnoj nesnošljivosti »Pjesan Jimmie Blacksmitha« (1978) te Donalda Crombiea, usmjerenog prema socijalnim, posebno imigrantskim problemima, s filmom »Caddie« (1976). Velikog uspjeha u Evropi i SAD imao je George Miller sa svojim filmovima »Pobješnjeli Maks« (1979) i »Drumski ratnik« (1982). Dvoje najmlađih predstavnika te skupine redatelja su Gillian Armstrong i Phillip Noyce, koji bavljenje filmom započinju na film. akademiji 1973. Gillian Armstrong režira 1979. film »Moja blistava karijera« o ženi s kraja XIX st. koja se ne želi udati da bi sačuvala svoju slobodu, dok Noyce 1978. režira film »Newsfront«, priču o snimateljima film. novosti iz 50-ih godina.

Ono što međusobno povezuje većinu tih mladih redatelja jest nazočnost osebujnog krajolika u kojem se njihovi filmovi zbivaju, divlja ljepota austral. kontinenta, osjećaj za fantastiku, osebujan humor i suosjećanje s domorocima. Njihovi filmovi stavljaju naglasak na ličnost, njene osobne trenutke, pov. dimenziju, a pokazuju i izrazitu sklonost prema čvrstim žanrovskim konstrukcijama; većinu njih obilježuje i svježina toga udaljenog i ponegdje nedirnutog kontinenta.

Novi zamah austral. filma afirmirao je i nove glum. ličnosti, među kojima se posebno ističu Helen Morse, Judy Davis, Mel Gibson i Jack Thompson.

Treba naglasiti da je Australija, uz igr. filmove koji najviše privlače pažnju široke publike, u svijetu znatno poznatija po iznimnoj kvaliteti svojih dokum. filmova. Razloge tome treba tražiti u tradiciji snimanja dokum. filmova koja počinje još s prvim koracima film. djelatnosti, te u činjenici da država čitav niz godina podržava i sufinancira snimanje dokum. i informativnih filmova putem snažnog producenta Commonwealth Film Unit, utemeljenog još 1945. u okrilju Nacionalnog filmskog odbora (The National Film Board); godišnja proizvodnja te kuće iznosi oko 50 filmova, a uz obrazovne i namjenske sadrži i dokum. filmove, od kojih su mnogi osvojili najviša međunar. priznanja.

Posljednjih godina velika se pozornost posvećuje i proizvodnji anim. filmova što je rezultiralo i osvajanjem Oscara kojeg je 1977. za film »Dokolica« dobio njegov autor Bruce Petty.

God. 1958. osnovan je Australski filmski institut (Australian Film Institute), u svrhu unapređivanja film. umjetnosti, potpomaganja distribucije vrijednih film. djela, vršenja razmjene s dr. zemljama, dodjeljivanja nagrade za najbolji austral. film godine, sufinanciranja eksp., avangardnih i tv-filmova te poticanja osnivanja umj. kinematografa širom zemlje.

Organiziranjem tjedana austral. filma Australski filmski institut je uspio pridonijeti afirmaciji austral. kinematografije u svijetu; upravo je zapaženi Tjedan australskog filma u New Yorku 1978. omogućio austral. filmu prodor na inače teško dostupno am. tržište.

Poč. 50-ih godina, u želji da se ostvari što izravniji kontakt s kretanjima u kinematografijama svijeta, pokrenuti su poznati film. festivali u Melbourneu, koji podjednaku pažnju posvećuje dugometr. i kratkometr. filmu, i Sydneyju, gdje se pak favorizira film. produkcija neafirmiranih kinematografija.

LIT.: J. Baxter, The Australian Cinema, Sydney 1970; E. Reade, Australian Silent Movies, Melbourne 1975; E. Reade, The Australian Screen, Melbourne 1975; S. Murray (urednik), The New Australian Cinema 1970-1979, Melbourne/London 1980; A. Franklin Pike/R. Cooper, Australian Film 1900-1977, A Guide to Feature Film Production, Melbourne/London 1980; E. Reade, History and Heartburn, The Saga of Australian Film 1896-1978, Sydney/London 1980; D. Stratton, The Last New Wave (Australian Films 1970-1979), Sydney/London 1980; A. Franklin Pike/R. Cooper, Reference Guide to Australian Films 1906—1969, Canberra 1981.