KALATOZOV, Mihail Konstantinovič

KALATOZOV, Mihail Konstantinovič (pr. ime M. K. Kalatozišvili), sovj. redatelj i snimatelj (Tbilisi, 23. XII 1903 — Moskva, 28. III 1973). Gruzijac. Studirao ekonomiju. U gruzijskom film. studiju djeluje od 1923. kao kino-mehaničar i laborant. Kasnije montažer, a zatim i snimatelj — isprva dokumentarnih, zatim i igr. filmova. Prvi mu je samostalni red. projekt dokum. kompilacijski film Njihovo carstvo (Ih carstvo), sačinjen 1928. iz arhivskog materijala, u kojem razobličava gruzijske menjševike u proteklom desetljeću. Izuzetnu pažnju pobuđuje kontroverznim dokum. filmom Sol za Svanetiju (Sol Svanetii, 1930), prikazom zaostalosti u izoliranome kavkaskom selu, u kojem su uočljivi utjecaji Ejzenštejnova montažnog postupka i Dovženkove vizualne sugestivnosti; film spektakularno demonstrira autorov romanticizam i temperament, te sklonost upadljivim kutovima snimanja, kompoziciji kadra i, uopće, vizualnim efektima (K. je i jedan od snimatelja tog filma). Iste odlike pokazuje i njegov igr. film Čavao u cipeli (Gvozd’ v sapoge, 1932), koji na primjeru loše cipele jednog vojnika pokazuje kako može propasti vojna operacija; film je pretrpio žestoku kritiku vojne uprave i nikad nije prikazan. Posljedica te zabrane je napuštanje režije, odlazak u Lenjingrad na tamošnji institut umjetnosti, te povratak u gruzijski film. studio, no samo na administrativne funkcije, koje je K. mogao obavljati s obzirom na djelomičnu ekonomsku naobrazbu. Režiji se vraća filmom Muževnost (Mužestvo, 1939), prikazom podviga sovj. pilotâ, a tom temom bavi se i njegov naredni film Valerij Čkalov (1941), biografija poznatog pilota izložena autorovim karakterističnim stilskim postupkom. U toku 40-ih godina K. obavlja visoke administrativne funkcije u sovj. kinematografiji i vrlo rijetko režira, a ponovno je zapažen tek 1954. komedijom Vjerni drugovi (Vernye druz’ja), u kojoj se priklonio konvencionalnijemu film. izrazu, no zato je satiričnost filma imala izuzetnog odjeka u poststaljinističkom razdoblju. Najveći uspjeh postiže filmom Ždralovi lete (Letjat žuravli, 1957), koji je nakon nagrade u Cannesu (Grand Prix 1958 — ex aequo) vrlo efektno najavio preporod sovj. filma u drugoj polovici 50-ih godina; uspjehu filma pridonijele su i atraktivna kamera S. P. Urusevskog te interpretacija T. J. Samojlove, no presudna je bila namjera autorâ da temu Domovinskog rata ne prikažu isključivo kao junački podvig kolektiva, nego da se usredotoče na tragedije pojedinaca čije upropaštene sudbine ne može zaliječiti pobjednička euforija. Njegova ekspresivnost tone u manirizam u Neposlanom pismu (Neotpravlënnoe pismo, 1960), prikazu tragedije grupe geologa u sibirskoj tajgi; i kubansko-sovj. koprodukciji Ja, Kuba (Soy Cuba, 1966). Njegovo posljednje ostvarenje je talijansko-sovj. koprodukcija S. O. S. Nobile (Krasnaja palatka, 1970), rekonstrukcija i moralno opravdavanje pustolovnog leta cepelinom tal. generala i istraživača U. Nobilea (P. Finch).

Ostali važniji filmovi: Nepobjedivi (Nepobedimye, 1943, suredatelj sa S. A. Gerasimovim); Zavjera osuđenih (Zagovor obrečënnyh, 1950); Prvi ešalon (Pervyj ešelon, 1956); Neprijateljski vihori (Vihry vraždebnye, 1956).

LIT.: G. Kremlev, Mihail Kalatozov, Moskva 1965.