INDONEZIJA

INDONEZIJA. Prve filmove u Indoneziji snimaju kolonizatori Nizozemci, npr. G. Kruger film »Odani majmun« (1927), prema jednoj legendi. U to vrijeme filmove počinju proizvoditi i Kinezi nastanjeni u Indoneziji. Krajem 20-ih godina snimalo se oko 6 filmova godišnje. U zv. razdoblju najveći uspjeh imaju i ponajviše se snimaju filmovi folklornog karaktera, s obiljem plesnih i pjevanih sekvenci; kao umjetnički nešto vredniji ističe se »Mjesečina« (1936) Alfreda Ballinga, realiziran po uzoru na tadašnje am. musicale. Snimaju se i pustolovni filmovi s komponentama fantastike, kao »Pareh, pjesma riže« (1936) Mannusa Frankena, koji uspjeh također duguje glazbi i pjesmama. Pred početak II svj. rata realizira se godišnje 10 do 12 filmova (redatelji su Kinezi ili Nizozemci, a glumci Indonežani), a za njegova toka i jap. okupacije produkcija praktički zamire. Filmovi koje režiraju Indonežani počinju se javljati tek nakon stjecanja nezavisnosti (1948); prvi — »Suze rijeke Tijitarum« — realizirali su u Djakarti 1949. R. Palindih i A. Asmara. Produkcija otada raste, pa je tako 1954. snimljeno već 75 cjelovečernjih filmova. Prve tematski ili umjetnički značajnije filmove režiraju Kokot Sukardi (»Bogalj«, 1954, o djeci napuštenoj u Djakarti nakon rata protiv kolonizatora /film je nagrađen u inozemstvu/), zatim Usmar Ismail (»Rosa«, 1956, lirski film. zapis) i, osobito, Basuki Effendi (»Si melati«, 1954, neka vrst suvremene bajke). Tek koncem 70-ih godina pojavljuje se indonezijski film nešto češće na nekim evr. festivalima. Budući da je u sjeni velikih ili brojčano jakih az. kinematografija (Indija, Japan, Hong Kong), on nema niti dovoljno obučenih kadrova ni potrebnu tehniku. Na golemoj površini sa 150 milijuna stanovnika indonežanska kinematografija raspolaže sa samo 1500 kinematografa, sa 7 studija (u Djakarti) i sa 2 laboratorija; zbog toga se mnogi filmovi obrađuju u Hong Kongu ili u Japanu. Koncem 70-ih godina prikazuje se sve više domaćih filmova; u najboljima autori napuštaju hollywoodske stereotipove, priklanjajući se domaćim temama, iako je većina proizvodnje (oko 100 filmova) sadržajno i tehnički na niskoj razini. Indonezijski filmovi zapaženi su u jugoist. Aziji (Tajland, Filipini, Malezija, Južna Koreja, Hong Kong, Tajvan), na raznim film. festivalima na tom području (Singapore, Hong Kong, Manila, Kuala Lumpur, Djakarta), ali im je teže ugled steći na evr. festivalima. Pojavili su se mladi autori, scenaristi i redatelji, obrazovani u Moskvi, Parizu, Japanu, Indiji ili Hong Kongu; zanima ih u prvom redu život u Indoneziji, u čemu nailaze na podršku vlade i publike. God. 1980. snimljena su 73 igr. filma te 150 kratkometražnih. Zaposleno je 90 producenata, 30 redatelja, oko 1000 tehničara te oko 750 glumaca. U tom razdoblju osjetno je smanjen uvoz stranih filmova (1973. uvezeno ih je 700, a 1980. tek 170). Istaknutiji su ovi noviji redatelji: Teguh Karya (»Osamnaestgodišnja«, 1980; »Studeni 1828.«, 1981); Ami Prijono (»Djakarta, Djakarta«, 1978); Wim Umboh (»Vozač rikše«, 1979; »Kad se ljubav javi«, 1981); Arifin Noer (»Primadona Suci«, 1980; »Yuyun, pacijent u duševnoj bolnici«, 1981); Sjuman Djaya (»Ljubičasta svila magle«, 1980; »Prava stvar«, 1981); Asrul Sami (»Slom života«, 1978; »Heroji slobode«, 1981); Frank Rorimpandey (»Seoska djevojka«, 1980); Ismail Soebarjo (»Gospođa u zamci«, 1981). Neki od ovih filmova dobili su u zemlji najviše nagrade, neki i na međunar. festivalima; tematski, uglavnom su vezani za probleme u indonezijskom društvu, a takvo usmjerenje daje indonezijskoj kinematografiji sigurnu podlogu za dalji razvitak. Festival indonezijskog filma osnovao je 1955. i isprva samostalno financirao Djamaluddin Malik; od 1973. održava se svake godine, uvijek u drugom gradu. U Djakarti postoji i međunar. festival regionalnog karaktera. Ondje djeluje i Indonezijska kinoteka (Sinematek Indonesia »Pusat Perfilmann H. Usmar Ismail«), prva takva ustanova u jugoist. Aziji, osnovana 1975.