HUSTON, John

HUSTON, John (puno ime J. Marcellus Huston), am. redatelj, glumac, producent, scenarist i pisac (Nevada, Missouri, 5. VIII 1906 — 28. VIII 1987). Sin → Waltera H. Već sa 3 godine nastupa u kazalištu u Texasu. U 7. godini razvode mu se roditelji, pa otad naizmjenično živi s ocem i majkom. Neredovito se školuje, a bavi se i amat. boksom. U 19. godini debitira kao profesionalni glumac gl. ulogom u jednoj off-Broadway predstavi, no ubrzo napušta glumu i 1926. odlazi u Meksiko, u čijoj vojsci služi kao konjički oficir. Po povratku u SAD, između 1928. i 1930. igra manje uloge u 3 filma W. Wylera (kojega iznimno cijeni), njegovu muz. dramu postavljaju u jednome lut. kazalištu, piše novele za časopis »American Mercury« i neuspješno se bavi novinarstvom. Angažiran u Hollywoodu kao scenarist, piše dijaloge za 3 filma. God. 1932. odlazi u Pariz gdje slika, potom živi u Londonu, a po povratku, u kazalištu u Chicagu 1933. igra ulogu Abrahama Lincolna.

Objavivši nekoliko uspjelih drama, ponovno dolazi u Hollywood i, u kompaniji Warner Bros, potkraj 30-ih godina stvara stabilnu scenar. karijeru. Istaknuo se kao koscenarist filmova Jezabel — demonska žena (W. Wyler, 1938), Divni doktor Clitterhouse (A. Litvak, 1938) i Čudesna kugla doktora Ehrlicha (W. Dieterle, 1940), no najkarakterističnijom se čini suradnja na scenariju Juareza (W. Dieterle, 1939), zbog njemu bliske problematike meks. revolucije, u kojem su sukobljeni karizmatski lik Juareza s jednako impresivnim dekadentnim oportunizmom cara Maximiliana.

God. 1941. možda je najznačajnija u Hustonovoj karijeri: koscenarist je 2 izuzetna filma, Visoke Sierre R. Walsha i Narednika Yorka H. Hawksa, a debitira i kao redatelj Malteškim sokolom (The Maltese Falcon, i scenarist), nominiranim za Oscara za najbolji film. Tipično za tako proturječnu ličnost, H. ekranizira već dvaput filmovani krim. roman D. Hammetta, stekavši ugled jednoga od najzanimljivijih novih am. redatelja. On uspostavlja osnovne premise kasnije izuzetno popularnih filmova o privatnim detektivima — ne samo lik ciničnog detektiva, usamljenika-promatrača, nego i najhitnije odrednice društv. konteksta kojim je junak paraliziran (što će osobito eksploatirati crni film). Kroz vrsnu interpretaciju H. Bogarta (koji će kasnije nastupiti u još 6 njegovih filmova), H. profilira svoga tipičnog protagonista koji se — nasuprot, npr., Fordovu priklanjanju obitelji ili Hawksovu prijateljstvu — ostvaruje kroz definitivnu neprilagođenost.

Izuzmu li se zapaženi dokum. filmovi koje za II svj. rata realizira za film. službu am. vojske (Izvještaj s Aleuta — Report from the Aleutians, 1943; Bitka za San Pietro — The Battle of San Pietro, 1944; Neka bude svijetlo! — Let There Be Light, 1945, neko vrijeme zabranjen zbog istinitog prikaza posljedicâ koje je rat ostavio na vojnicima), H. 40-ih godina režira djela izvornog svijeta neprilagodljivih likova u izuzetnim okolnostima, često u fizički izoliranim sredinama; brod u filmu Preko Pacifika (Across the Pacific, 1942), planina u Blagu Sierra Modre (The Treasure of the Sierra Madre, 1948, i scenarist i glumac) i hotel u Otoku Largo (Key Largo, 1948) prostori su u kojima se rasplamsavaju egoističke, egzistencijalistički intonirane strasti beskrupuloznih individualaca, nesklonih bilo kakvoj ideologiji (inače, H. se u to vrijeme javno opire makartizmu).

Potkraj 40-ih godina njegov je ugled na vrhuncu. Za režiju Blaga Sierra Madre, priče o dramatičnom životu i osobenoj psihologiji kopača zlata, nagrađen je Oscarom za režiju (film je bio nominiran i za Oscara za najbolji film); velikog uspjeha ima i uzbudljiva studija uzrokâ velegradskog kriminala Džungla na asfaltu (The Asphalt Jungle, 1950, i koscenarist i producent), jedan od najuspjelijih »filmova pljačke«, a nevolje zbog producentskog prekrajanja antiratne Crvene značke za hrabrost (The Red Badge of Courage, 1951, i scenarist) kompenzira uspjeh u publike i u kritike Afričke kraljice (The African Queen, 1951, i koscenarist; nominacija za Oscara za režiju), u kojoj se iznova koristi izoliranim miljeom (brodićem), ali i zaoštrenim, dosljedno izvedenim antagonizmom muškarca i žene (s vrhunskim interpretacijama Bogarta i K. Hepburn); potonji je realizirao u okviru vlastita film. poduzeća (osnovanog još 1949. zajedno sa S. Spiegelom).

Pedesetih i 60-ih godina često snima izvan SAD, a većina tih filmova slijedi već zacrtane odrednice njegova autorskog svijeta, naizgled nekoherentnoga i napadno manirističkoga. Novinu predstavljaju eksperimenti s bojom u 3 adaptacije knjiž. djelâ: Moulin Rouge (1952, i koscenarist; nominacija za Oscara za najbolji film i režiju), životopis slikara Toulouse-Lautreca prema romanu P. La Murea, Moby Dick (1956, i koscenarist i producent), prema romanu H. Melvillea, te Odsjaji u zlatnom oku (Reflections in a Golden Eye, 1967), prema romanu C. McCullers.

Od kraja 60-ih godina ponovno se aktivira kao glumac, igrajući najčešće u filmovima redateljâ srednje i mlađe generacije (kojima je imponirao njegov anarhoindividualistički duh), ostvarivši zapažene uloge u Čovjeku u divljini (R. C. Sarafian, 1972), Kineskoj četvrti (R. Polanski, 1974), Vjetru i lavu (J. Milius, 1975) i Moćnima i zločincima (W. Richert, 1979).

Sedamdesetih godina režira 2 filma koji su neka vrst njegovih mladenačkih fiksacija; Grad izobilja (Fat City, 1972), naturalistička drama iz svijeta profesionalnog boksa, jedan je od najpesimističnijih hollywoodskih filmova, a Čovjek koji je htio postati kralj (The Man Who Would Be King, 1975, i koscenarist), dugo očekivana ekranizacija pripovijetke R. Kiplinga, njegov je najzapaženiji umj. uspjeh u tom razdoblju. Tada se orijentira i na žanrovske filmove: špijunske (Kremaljsko pismo — The Kremlin Letter, 1970; Čovjek iz Australije — The Mackintosh Man, 1973), vesterne (Sudac za vješanje — The Life and Times of Judge Roy Bean, 1972) i musicale (Annie, 1981).

Kao autor H. je raspet između intelekta i instinkta, humanoga i individualnoga, sakralnoga i profanoga, muškoga i ženskoga, boga i đavla. Kadikad, kritika ga tumači kao redatelja komerc. filmova opterećenih balastom »neizbrušenog« artizma, no prevladava mišljenje da je on pretenciozan umjetnik koji je kroz više od 40 godina red. karijere uspijevao snimati (i) komerc. filmove, svrstavši se među najznatnije am. redatelje poratnog razdoblja. Dobitnik je nagrade za životno djelo AFI-ja 1983.

Njegova kći Anjelica Huston filmska je glumica.

Ostali važniji filmovi (kao glumac): Kardinal (O. Preminger, 1963); Candy (Ch. Marquand, 1968); De Sade (C. Endfield, 1970); Myra Breckinridge (M. Sarne, 1970).

Ostali filmovi (kao redatelj): U ovom našem životu (In This Our Life, 1942); Bili smo stranci (We Were Strangers, 1949); Udri đavola (Beat the Devil, 1953); Samo nebo zna, gospodine Allison (Heaven Knows Mr. Allison, 1957); Barbarin i gejša (The Barbarian and the Geisha, 1958); Korijeni neba (The Roots of Heaven, 1958); Nepomirljivi (The Unforgiven, 1960); Neprilagođeni (Misfits, 1961); Freud (1963); Lista Adriana Messengera (The List of Adrian Messenger, 1963); Noći iguane (The Night of Iguana, 1964); Biblija (The Bible/La Bibbia, 1966); Casino Royale (1967, suredatelj sa K. Hughesom, V. Guestom, R. Parrishom, J. McGrathom i R. Talmadgeom); Griješni Davey (Sinful Davey, 1968); Šetnja s ljubavlju i smrću (A Walk with Love and Death, 1969); Nezavisnost (Independence, 1976, srednjometražni dokumentarni); Mudro srodstvo (Wise Blood, 1979); Pobjeda (Victory/Escape to Victory, 1981, snimljen 1980); Pod vulkanom (Under the Volcano, 1984).

LIT.: P. Davay, John Huston, Bruxelles 1957; J.-C. Allais, John Huston, Lyon 1960; W. F. Nolan, John Huston: King Rebel, Los Angeles 1965; R. Benayoun, John Huston, Paris 1966.