HEJFIC, Josif Jefimovič

traži dalje ...

HEJFIC, Josif Jefimovič, sovj. redatelj i scenarist (Minsk, 17. XII 1905). Pohađa lenjingradsku film. školu i film. fakultet Instituta povijesti umjetnosti. Od 1928. radi u scenar. odjelu lenjingradskog Sovkina i zajedno sa A. G. Zarhim, prijateljem sa studija, osniva komsomolsku film. brigadu. Nakon zajedničkog rada na scenarijima odlučuju se i na zajednički red. rad, debitirajući 1930. filmom Vjetar u lice (Veter v lico). Njihova prva ostvarenja bave se prikazivanjem sovj. svakodnevice, uz uočljiva lutanja u izboru odgovarajuće teme i stilskog postupka. Pravu afirmaciju postižu tek 1937. filmom Deputat Baltika (Deputat Baltiki), sugestivnom dramom o znanstveniku Poležajevu (predložak za lik bio je K. A. Timirjazev) koji odbacuje građansku tradiciju i opredjeljuje se za revoluciju; nasuprot spektakularnim prikazima preobražaja sovj. društva, H. i Zarhi su se pouzdali u tradiciju Kammerspiela i interpretaciju N. K. Čerkasova te sazdali film na monološkim i dijaloškim scenama u interijerima, dokazujući izuzetnu vještinu fabuliranja i rada s glumcima. Svjetski uspjeh prethodnog ostvarenja potvrdili su i Članom uprave (Člen pravitel'stva, 1940), u kojem je V. P. Mareckaja briljirala u ulozi predsjednice kolhoza; unatoč prigodnoj temi (preobrazba sovj. sela u kolhoznu privredu) i završnoj posveti Staljinu, film je — uz minimum patetike i retorike — postigao bogat emocionalni učinak, opravdavajući pouzdavanje redatelja u odlične glumce i efektnu naraciju. Jedan od njihovih posljednjih zajedničkih filmova, U ime života (Vo imja žizni, 1947), dokazivao je u razdoblju socrealist. stereotipnosti mogućnost bavljenja sudbinama običnih ljudi i psihol. nijansiranja. Hejficova samostalna red. karijera počela je, nakon duže stanke, filmom Velika obitelj (Bol'šaja sem'ja, 1954) koji je nenametljivim i osjećajnim portretiranjem likova radnikâ najavljivao drugačiju film. klimu poststaljinističke epohe. Podvig Rumjanceva (Delo Rumjanceva, 1956), uz potvrđivanje Hejficova glum. otkrića iz Velike obitelji, A. V. Batalova, nudio je, za sovj. prilike, razmjerno nove elemente krim. filma i ukazivao na potrebu za žanrovskom raznovrsnošću. Najznačajniji proboj H. ipak postiže filmom Dama sa psićem (Dama s sobačkoj, 1960), ekranizacijom istoimene pripovijetke A. P. Čehova, koja je usmjeravanjem na intimnu nezadovoljenost protagonistâ predstavljala presedan u tadašnjoj sovj. kinematografiji; profinjenim fabuliranjem, slojevitim oblikovanjem likova te brigom za detalj stekao je glas tipično čehovljevskog redatelja. Na tom planu, s nešto manje uspjeha, ogledao se i u ekranizaciji Čehovljeve pripovjetke Jonič filmom U gradu S. (V gorode S., 1966).

Hejficov značaj u okviru sovj. kinematografije u dosljednom je obraćanju svijetu pojedinca i njegovih intimnih sukoba, koji su u prvom planu čak i onda kad se njegov film bavi širim društv. problemima. H. je uvijek znao oživjeti i najshematskije dramaturške obrasce, a njegov delikatni, osjećajni red. postupak primjereno se prilagodio sižejima u kojima su protagonisti žene. Takvi su svi njegovi filmovi 70-ih godina, među kojima je svakako najuspješniji Jedina moja (Edinstvennaja, 1976).

Ostali važniji filmovi: Vruće parice (Gorjačie denežki, 1935, zajedno sa A. G. Zarhim); Zovu ga Suhe-Bator (Ego zovut Suhe-Bator, 1942, zajedno sa A. G. Zarhim); Brdo Malahov (Malahov kurgan, 1944, zajedno sa A. G. Zarhim); Moj dragi čovjek (Dorogoj moj čelovek, 1958); Zdravo, Marija (Saljut, Marija!, 1970); Asja (1978); Prvi put udata (Vpervye zamužem, 1980).

LIT.: A. Petrovič, Josif Hejfic, Moskva 1965.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

HEJFIC, Josif Jefimovič. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/2199>.