GRČKA

GRČKA. Prva kino-dvorana otvorena je u Ateni 1906, a najranija film. proizvodnja vezana je uz pojavu film. kompanije Athina Film (1910). Tvrtka proizvodi četiri kratkometr. igrana filma. Njezinim osnivačem smatra se Spiros Thimitrakopoulos, koji je ujedno i nosilac gl. uloga u svojim filmovima.

God. 1914. pojavili su se novi producenti. Jedan od njih, Bahotaris, financirao je prvi dugometr. grčki film »Golfo«, rađen po istoimenome popularnom kaz. komadu. Iako se broj film. publike u Grčkoj stalno povećavao, taj film je doživio financ. debakl.

Već u samim počecima djelovanja grč. sineasta drž. ustanove klone se svake brige o razvitku domaće kinematografije. One pribjegavaju drakonskim mjerama oporezivanja, što je prouzročilo komerc. neuspjeh svih ambicioznijih projekata, kao što je bio film Joseffa Hepa i Thimasa Vratcanosa »Sudbina Marule«. Hep je ipak nastavio raditi, ali kao dokumentarist. Njegove kronike s ratišta nagovještavale su buduću »Anatemu«, uzbudljivo dokumentarno svjedočenje o obračunu monarhista s progresivnim snagama, pa grč. povjesničari filma to djelo ocjenjuju kao prvi polit. film. Cenzura je zabranila njegovu distribuciju, a autor je bio interniran.

Film. komedije, žanr s iznimno snažnom tradicijom u ovoj zemlji, počele su se snimati već polovicom drugog desetljeća. Najbolje je na film. tržištu prolazio komičar Mihail, »došljak« iz kazališta, čiji su filmovi rađeni pod izravnim utjecajem am. burleski.

U tom razdoblju djelovali su i sineasti koji su domaćoj kinematografiji željeli osigurati sigurniju budućnost, a autorima kontinuiraniji rad. Vratcanos je pozvao na mobilizaciju financijere koji bi bili spremni da formiraju neku vrst grč. Hollywooda. Grčki kapital se na njegov apel oglušio, ne nalazeći interesa za ulaganja u film. Pa ipak, povremeno su se pojavljivali novi producenti. Dinamični Hep i njegovi suradnici okupili su se 1916/17. oko kompanije Asti Film i započeli snimanje polit. alegorije »Hod po mukama«; cenzura je opet obustavila realizaciju filma. Sitnija financ. poduzeća formirala su manja kinematografska društva, čiji su kapaciteti dopuštali da se godišnje snimi po jedan do dva filma (te rjeđe nešto više).

Najrazvijenija kompanija bila je Dag Film braće Gaziathis. Oni su 1921. navijestili svoju ekspanziju, snimajući igr., dokum. i reportažne filmove. Jedan od braće, Thimitrios, sljedbenik njem. ekspresionizma, važio je za vrsnog poznavatelja film. tehnike; njegov red. rad donio je seriju pastoralnih, melodramskih i folklorno-sentimentalnih filmova (filmovi te vrste, inače, uz komediju, tvore veći dio grčke produkcije), te posebno uspjeloga »Okovanog Prometeja« (1927).

Uz braću Gaziathis vrlo je uspješno radio i producent Meravithis. Za 3 do 4 godine ta dva producenta proizvela su, uz nešto skromnije sudjelovanje ostalih tvrtki, oko 30 filmova. Ta brojka daje pravo kroničarima da zaključe kako se film u Grčkoj od uvoznoga pretvorio u domaći artikl. Ipak, bilo je preuranjeno misliti o prodoru grč. filma na inozemno tržište. U javnosti se, doduše govorilo kako nailaze novi, daroviti autori, poput Achilesa Madrasa (»Maria Pentagiotissa«, 1930) i Orestisa Laskosa (»Dafnis i Kloe«, 1931) te kako se u grč. kinematografiji pojavljuju novi žanrovi i uvode nove teme. Međutim, kvaliteta filmova nije mogla izdržati konkurenciju razvijenih kinematografija, to više što je strano tržište već bilo preplavljeno zv. filmovima. Grčka kinematografija sa siromašnim, nejedinstvenim producentima, nije mogla ići u korak s modernom tehnologijom; zvuk se uvodi tek kasnih 30-ih i ranih 40-ih godina. Osim toga, G. je sredinom četvrtog desetljeća (1936) doživljavala polit. depresiju nakon dolaska faš. diktature generala Metaxasa na vlast. Ako se izuzme djelovanje nekolicine dokumentarista, film. proizvodnju obilježava stvaralačka jednoličnost i stagnacija.

Poslije II svj. rata veteran Laskos se prihvatio ostvarenja ambicioznog projekta »Obogaljena srca« (1945), čija je tema grčko-tal. rat u Albaniji 1940/41. Nakon polovičnog uspjeha filma, autor napušta »ozbiljne« teme i postaje jednim od nosilaca komerc. produkcije. Njegov je primjer slijedila većina uspješnih suvremenika. Jedan od rijetkih film. radnika koji ostaje vjeran svojim stvaralačkim preokupacijama je Gjorgos Tzavellas, društvenokritički usmjeren autor; njegovo zapaženo djelo »Pijanac« (1950) postiglo je rekord nečuven za grčke prilike: za premijernog prikazivanja prodano je 305 000 ulaznica.

Od 1948. broj proizvedenih filmova se povećava, ali grčki film ostaje ograničen na domaće tlo. Njegov ulazak u povijest svjetskog filma vezan je za pojavu tzv. Atenske škole na čelu koje je bio Michael Cacoyannis (npr. »Stella«, 1955). Uz njega su bili Grigoris Grigoriou (»Gorki kruh«, 1950, kojim je pokušao uvesti neorealizam u grč. kinematografiju), Grek Talas (»Bosi bataljon«, 1954), Gjorgos Zervos (»Jezero želja«, 1958), Dinos Dimopoulos (»Kolica«, 1958) i Nikos Koundouros (»Čarobni grad«, 1954).

Za predstavnike tog pokreta, inspiriranog tal. neorealizmom, karakteristična je zaokupljenost aktualnim društv. temama. Prvi put se na ekranu pojavljuju »anonimni« junaci, koji su pogođeni socijalno-moralnim proturječnostima. Na formalnom planu, oni unose ekonomičnost i disciplinu u primjenu film. izražajnih sredstava. Dinamičnost prizorâ proizlazi od obilja životnih manifestacija i podataka, a tok pripovijedanja razvija se na načelima klas. dramaturgije.

Njihovi filmovi sve su češće bivali zastupljeni na najreprezentativnijim film. smotrama, a dobivali su i najviše nagrade. Cacoyannis, Koundouros ili Tzavellas izazvali su val oduševljenja u gledalaca kojima je susret s njihovim djelima poslužio da se prvi put neposredno upoznaju s temperamentom grč. ljudi, sa suvremenom grč. kulturom, folklorom i mediteranskim običajima.

Krug predstavnikâ novog pokreta brzo se širio, u nj su ušla nova imena: Takis Kanelopoulos, Gjorgos Dizikirikis, Dinos Kacuridis, Vassilis Georgiadis, Panos Glikoforithis i dr. Šezdesetih godina prilog grč. kinematografiji daje i teoretičar Ado Kyrou, koji djeluje u Parizu. U godinama međunar. afirmacije grčkog filma, među Grcima se našao i Amerikanac Jules Dassin koji je melodramskom pričom o atenskoj prostitutki u filmu »Nikad nedjeljom« (1960), punom sredozemnog ugođaja i nostalgije za iščezlim antičkim vrijednostima, značajno pridonio afirmaciji grč. filma. Njegovom je zaslugom glumica Melina Mercouri postala poznata u svjetskim razmjerima. Uz nju, međunar. ugled stekao je i glazbenik Manos Hadjidakis, koji je s Mikisom Theodorakisom postao reprezentantom grč. melosa. Svojom »Elektrom« (1962) Cacoyarmis je obnovio interes za adaptacije klas. grčke knjiž. baštine.

Uz razmjerno velik broj autora, grčku produkciju ipak karakterizira obilje jeftinih melodrama i komedija, kao i poneki film koji »koketira« s erotskom tematikom (npr. »Crveni fenjeri«, 1963, Georgiadisa, koji je imao i međunar. uspjeha). Proizvodnja stalno raste: 1948. snimljeno je 8 igr. filmova, 1960. 52, a 1967. čak 117. To mnoštvo je omogućilo uvođenje novih žanrova (musical, krim. film, erotski film). Najpopularnija glumica u komerc. produkciji je Aliki Vouyouklaki (»grčka Brigitte Bardot«), a u ambicioznijim projektima ističu se, uz M. Mercouri, Irene Papas, Georges Foundas i Manos Katrakis. God. 1968. prodan je rekordan broj ulaznica (137 391 996), a već 1972. ta se brojka smanjila na 91 628 921. Televizija je i na grč. tržištu zaoštravala krizu posjete kino-dvoranâ i utjecala na smanjenje proizvodnje.

Važnu ulogu u afirmaciji novih vrijednosti grč. filma u domaćoj sredini i u svijetu odigrao je film. festival u Solunu, osnovan 1960. Na toj se smotri potvrdilo međunar. značenje djela Cacoyannisa, Koundourosa, Tzavellasa i, kasnije (70-ih godina), filmova skupine autora koji su iznijeli program polit. filma, od kojih spominjemo Pantelisa Voulgarisa, Thimasa Theosa, Rovirosa Manthoulisa, Kostasa Sfikasa, Nikosa Panagjotopoulosa, Thanassisa Rentzisa, Kostasa Ferrisa, te najpoznatijega među njima, Theodhorosa Angelopoulosa.

U doba diktature voj. hunte (1967—74) i kinematografija je proživljavala krizu. Prekidan je rad na realizaciji više filmova, dio redateljâ, glumaca i producenata je hapšen. Neki su našli utočište u inozemstvu, a najveći broj je izoliran iz javnog života. Karakteristika je produkcije tog vremena polit. diktirana potraga za nacionalnim veličinama, vraćanje na teme folklornog sentimentalizma, te pojačano zanimanje za erotske sadržaje. Ipak, i u represivnim uvjetima neki su filmovi promaknuti budnosti cenzure, kao »Čas negodovanja« (1968) Grigorioua i »Rekonstrukcija« (1970) Angelopoulosa.

S Angelopoulosom počinje novo, plodno razdoblje grč. filma. Autore koji gravitiraju tzv. pokretu neovisnog filma okuplja zajednička idejna platforma — oni su gotovo svi politički angažirani. Međutim, spektar njihova stvaralačkog interesa (novi sadržaji i novi tematski ciklusi, estetička opredjeljenja, stilske inovacije) toliko je raznolik i bogat da se u povijesti grč. filma ne može naći analogan primjer. Nakon pada produkcije za diktature, ponovno se zapaža porast broja filmova, pa se poč. 80-ih godina godišnje proizvodi oko 40 igr. filmova.

LIT.: A. Mitropoulos, Découverte du cinéma grec, Paris 1968; M. Schuster, The Contemporary Greek Cinema, Jersey City 1979; M. Kousoumides, Historia tou hellenikon kinematographou, eikonographemene, Athinai 1981.