GOVOR U FILMU

traži dalje ...

GOVOR U FILMU. U filmu postoje dvije osnovne vrste prikaza govora: a) kamerom registrirano, ali nečujno izgovaranje riječi (u nij. filmu) koje se može predočiti → natpisima; b) ton. uređajima registrirani govor (dijalog, monolog, unutrašnji monolog ili spikerski komentar) — u zv. filmu, približno od kraja 20-ih godina. Pojam govor najčešće se odnosi na drugi tip; u stručnoj literaturi često se obrađuje i pod nazivom riječ ili dijalog.

S obzirom na način snimanja, govor se može registrirati u toku snimanja film. prizora (→ snimanje zvuka; fonogracija, filmska) ili nakon snimanja (→ naknadna sinkronizacija). U odnosu slika-zvuk, govor može biti sinkron (vremenski se poklapati s fotogr. predočenjem izgovaranja riječi) ili asinkron. Također s obzirom na relaciju slika-zvuk, govor se u filmu može prikazati tako da je: (1) izgovaratelj riječi nazočan u kadru (tada se kaže da je »izvor zvuka /govora/ u kadru«); (2) nenazočan (tada se kaže da je »izvor zvuka /govora/ izvan kadra«), U potonjem slučaju u nas je uobičajen i engl. izraz off; o tome tko izgovara riječi zaključuje se iz konteksta prizora ili veće cjeline filma. S obzirom na montažnu obradbu govora, on se može prikazati kontinuirano (u jednom kadru) ili montažno »razlomljeno«, pridržavanjem zv. kontinuiteta dijaloga, ali u nekoliko kadrova, dakle vizualno diskontinuirano (iz raznih perspektiva). Od naznačenih mogućnosti prezentacije govora uočljivo je filmski specifična, zbog toga i retorički efektna, ona kad je izgovaratelj riječi izvan kadra: tom eliminacijom govornika ili se skreće pozornost na smisao sâmih riječi ili na osobe, predmete ili okoliš na koje se odnose (dobivajući tada i vrijednost komentara, zaključka o pokazanome). Isto vrijedi za montažno »razlamanje« nekog teksta: bliženjem i udaljavanjem od govornika, te mijenjanjem kutova snimanja zna se psihološki, u doživljaju gledaoca, ubrzati tempo prizora, monotonijem dijalogu pridati ritma, a različitim perspektivama (iz kojih se dijalog snima) mogu se »apostrofirati« pojedini njegovi dijelovi, odn. sugerirati se njihovo osobito značenje u kontekstu radnje filma ili u prikazu nekog lika.

U vezi s jezičnim svojstvima dijaloga, kao i s načinom glumčeva izricanja, ne postoji standardizirano nazivlje. U praksi se, međutim, onaj govor što se dikcijom i jezikom očitije ne razlikuje od svakodnevnog govora u nas naziva »realističkim« (pa i »zbiljskim«, »prirodnim«), dok se jezično neobičniji govor, onaj koji ima i knjiž. autonomnu vrijednost, ponekad i onaj što je po nečem u neskladu s viđenim prizorom, naziva »stiliziranim« (→ stilizacija).

Monolog se u filmu koristi rjeđe, uglavnom zbog težnje da se izbjegne sličnost s kazalištem. Pojavljuje se najčešće u raznim, većinom stiliziranim filmovima, te u adaptacijama dramskih djela. Unutrašnji monolog — zv. prezentacije glumčeva teksta, u trenucima kad on riječi ne izgovara (ponekad i kad nije prisutan u kadru) — rabi se znatno češće; tko je izricatelj riječi zaključuje se iz neposrednog sadržaja prizora, iz konteksta veće cjeline u djelu, kao i zbog toga što je unutrašnji monolog često izgovaran u prvom licu jednine. Unutrašnji monolog najčešće se upotrebljava u filmovima koji žele gledaoca usredotočiti na neki od likova, upoznati s njegovim neekspliciranim razmišljanjima i osjećajima, identificirati gledaoca s njim; zbog sugestivnosti čovjekova glasa, kao i zbog komponente stiliziranosti, unutrašnji monolog se često koristi u intimističkim, psihol. filmovima, naglašeno refleksivnim djelima (npr. R. Bressona), epskijim pov. filmovima te filmovima-kronikama (u svrhu objašnjenja i komentara naznačavanja protjecanja vremena). Spikerski komentar najčešći je u različitih vrsta dokum. filma; samo ponekad koristi se i u igr. filmu (→ komentar; narator).

U nij. razdoblju govoru se najprije pristupa isključivo registratorski — uključuje se u prizor kao neizbježivi čimbenik čovjekova društv. postojanja. Zbog prevladavanja vizualnih stimulusa glumci često u prizorima govore potpuno neobvezne tekstove, neprikladne sadržaju prizora — navodno sve dok tu praksu nisu razotkrili gluhonijemi. Prvi veći dijalozi javljaju se u djelima franc. produkcije → Film d'Art. Dulji dijalozi počinju se izbjegavati sredinom drugog desetljeća, kad se zamijetilo da oni, kao i dugi i česti natpisi, usporavaju ritam filma i slabe zanimanje gledalaca. Zbog toga se teži kraćim dijalozima, takvima čiji je smisao razaznatljiv iz film. slike, kao i onima koje je moguće »dočarati« što kraćim natpisima. U zv. razdoblju, dijalog je najprije (približno do II svj. rata) dominanta film. ekspresije i strukture film. djela (ti filmovi, kao i svi kasniji koje karakterizira obilje dijaloga, u nas se često nazivaju »dijaloškima«). To uzrokuje pojavu novog tipa scenaristâ (posebno tzv. dijalogistâ), kao i glumaca s drugačijim karakteristikama od onih iz nij. razdoblja, školovanih, s kaz. iskustvom, ugodnijeg glasa, čije su mimičke sposobnosti manje izražene od glasovnih. Od tog vremena dijalogu se pristupa sa sve jasnijim nastojanjem da se on (kao i općenito zvuk u filmu) stavi u prikladan kvantitativni i kvalitativni odnos prema vizualnoj komponenti filma. U tom smislu, postupno se najprije smanjuje količina dijaloga (osobito se to zapaža nakon II svj. rata, npr. u neorealist. filmovima); već poč. 30-ih godina otkriva se mogućnost govora s izvorom izvan kadra; usavršavaju se mogućnosti montažne nadgradnje dijaloga (osobito uočljivo u filmu Građanin Kane, 1941, O. Wellesa); teži se izbjegavanju svih autonomno knjiž. vrijednosti u tekstu i kazališnih u izgovaranju, odn. traga se za retoričkim vrijednostima svakodnevnog govora — njih otkrivaju osobito stvaralački prosedei dokumentarističkih struja 50-ih i 60-ih godina (→ free cinema; direktni film; film-istina). Te realist. tendencije prati i stalno prisutno usmjerenje prema stilizaciji (npr. u filmovima M. Carnéa, raznih film. eksperimentalista te redateljâ novog vala, npr. A. Resnaisa i J.-L. Godarda).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

GOVOR U FILMU. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/2010>.