LZMK

Filmska enciklopedija

GERMI, Pietro Filmska traka traži dalje ...

GERMI, Pietro, tal. filmski redatelj, scenarist i glumac (Genova, 14. XI 1914 — Rim, 6. XII 1974). Studirao glumu i režiju na Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Film. karijeru započinje kao koscenarist i asistent A. Blasettija; svoj prvi film režira 1946 (Svjedok — Il testimone), a za njegov scenarij nagrađen je godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d'Argento. God. 1947—50 snima 3 filma koji ga svrstavaju među istaknute autore tal. neorealizma; u svima obrađuje poslijeratnu stvarnost tal. društva: u Izgubljenoj mladosti (Gioventù perduta, 1947) bavi se urbanom tematikom, dok u filmovima U ime zakona (In nome della legge, 1949) i Put nade (Camino della speranza, 1950) radnju smješta na Siciliju, analizirajući etičke i soc. probleme koji dovode do aktivnosti mafije, odn. do ekon. emigracije najsiromašnijih slojeva stanovništva. Za razliku od većine dr. neorealista, G. nastoji naznačiti i mogućnosti rješavanja oslikanih problema, npr. osobnim zauzimanjem mladog suca u filmu U ime zakona ili klasnim organiziranjem najamnih radnika u Putu nade. U ranim 50-im godinama njegovo stvaralaštvo pokazuje određeni zamor i gubitak inspiracije: to je razdoblje prijelaza u njegovu drugu fazu, u kojoj psihol. tematika potiskuje socijalnu (tzv. neorealizam duše). Karakteristični filmovi su Željezničar (Il ferroviere, 1955) i Čovjek od slame (L'uomo di paglia, 1958); u oba sam G. igra gl. uloge, donijevši zanimljive likove sredovječnih radnika koji zbog nesporazuma s okolinom doživljuju intimne tragedije. Autor nastoji proniknuti u psihu radnika, ostajući u okvirima intimističke sentimentalnosti i patetičnog naturalizma koji knjiž. pandan nalaze u djelima E. De Amicisa. Slijedi film Prokleta prevara (Un maledetto imbroglio, 1960), tada jedan od prvih policijskih filmova tal. kinematografije, u kojem G. ponovno ostvaruje uspješnu glum. kreaciju (inspektora). Do neobične prekretnice u njegovu stvaralaštvu dolazi 1961, kada nastaje Razvod na talijanski način (Divorzio all'italiana), komedija s elementima oštre društv. satire i crnog humora, kakvi se u njegovim ranijim djelima nisu ni naslućivali; iako sicilijanskoj sredini (koju je ranije ispitivao s ozbiljnošću moralista) sada prilazi s komičnog aspekta, G. uspijeva stvoriti sugestivno djelo zasnovano na kritici bigotne i zaostale sredine, ali i preživjeloga i nehumanog zakonodavstva. Elemente satire nalazimo i u sljedećim njegovim ostvarenjima: Zavedena i napuštena (Sedotta e abbandonata, 1963) obrađuje također problem »obiteljske časti«, dok Nemoralan tip (L'immorale, 1967) prikazuje sudbinu dobroćudnog glazbenika-poligamista. Film iz te njegove serije komedijâ o tal. malograđanskom mentalitetu Gospođe i gospoda (Signore e signori, 1965) nagrađen je Zlatnom palmom na festivalu u Cannesu 1966. Kasniji Germijevi filmovi manje su uspjeli; u njima osobito prevladavaju moralizatorski stavovi i apoteoza čistih, prirodnih osjećaja primitivaca (npr. Serafino, 1968). Ipak, veći uspjeh postiže i svojim posljednjim filmom Alfredo, Alfredo /... dok vas razvod ne rastavi (1972, sa D. Hoffmanom u naslovnoj ulozi), ponovno »komedijom na talijanski način«.

Ostali cjelovečernji filmovi: Grad se brani (La città si difende, 1951); Predsjednica (La presidentessa, 1952); Razbojnik iz Tacca del Lupo (Il brigante di Tacca del Lupo, 1952); Ljubomora (Gelosia, 1953); Kesteni su dobri (Le castagne sono buone, 1970).

Ostali važniji filmovi (kao glumac): Bijeg u Francusku (M. Soldati, 1948); Crvenilo za usne (D. Damiani, 1960); Stranputica (M. Bolognini, 1961).

D. Šva.


Citiranje:
GERMI, Pietro. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 17.1.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1932>.

kratice i simboli