LZMK

Filmska enciklopedija

GARBO, Greta Filmska traka traži dalje ...

GARBO, Greta (pr. ime G. Louisa Gustafsson), am. glumica šved. podrijetla (Stockholm, 18. IX 1905 — New York, 15. IV 1990). Otac, nekvalificirani radnik, umire kad joj je bilo 13 godina, pa već sa 14 počinje raditi — najprije u brijačnici, pa kao prodavačica u robnoj kući. Nakon što joj se fotografija pojavila u katalogu modnih šešira, snima 2 kratkometr. reklamna filma: prvi za lanac stockholmskih robnih kuća, a drugi za udruženja pekarâ (oba u režiji L. Ringa). Na igr. filmu prvi se put pojavljuje statirajući u Lutajućem vitezu (1921) J. W. Bruniusa. Nakon uspješno odigrane gl. uloge u komediji Luffar-Petter (E. A. Petschler, 1922), dobiva stipendiju za glum. školu pri Kraljevskome dramskom kazalištu u Stockholmu; već za vrijeme školovanja nastupa u manjim kaz. ulogama. Tadašnji redatelj te kaz. kuće G. Molander preporučuje je M. Stilleru koji traži glumicu za drugi gl. ženski lik u svojoj Priči Göste Berlinga (1924). Nakon velikog uspjeha tog filma G. i Stiller dobivaju ponudu za snimanje u Njemačkoj, ali producent za koga su trebali raditi ubrzo propada. Ipak, G. u Njemačkoj dobiva značajnu ulogu u filmu Ulica bez radosti (1925) G. W. Pabsta — djevojke koja se prostituira da bi pomogla ocu koji je financijski propao; u toj se ulozi već naslućuju bitne značajke njenih kasnijih likova i interpretacija. U to vrijeme gl. producent am. kompanije MGM L. B. Mayer poziva Stillera u Hollywood, a ovaj svoj dolazak uvjetuje zahtjevom da se angažira i G. Njih dvoje postaju nerazdvojni — nazivaju ih »Pigmalion i Galateja«, »ljepotica i zvijer« i »Svengali i Trilby«.

Prvi film za MGM G. je snimila 1926 (gl. uloga u Bujici M. Bella). Sljedeći je njezin film trebao režirati Stiller, ali je nakon učestalih nesuglasica s producentima zamijenjen F. Nibloom (Zavodnica, 1926). Ne mogavši se skrasiti ni u Paramountu, Stiller se vraća u Švedsku, dok G. ostaje u Hollywoodu i narednim filmom Pȕt i đavao (C. Brown,. 1927), u kojem glumi udanu ženu u koju su zaljubljena dva austr. oficira, postiže velik uspjeh; to je ujedno i njezin prvi lik žene fatalne za svoju okolinu. Od 10 nij. filmova što ih je snimila za MGM, najbolju je ulogu ostvarila u Božanstvenoj ženi (V. Sjöström, 1928), inače prilično konvencionalnoj studijskoj ljubavnoj drami. U zv. razdoblju, kada su mnoge zvijezde nij. filma prinudno prekinule karijeru, G. — usprkos nikad do kraja svladanom engl. jeziku — uspjeh postiže već prvim zv. filmom: Anna Christie (C. Brown, 1930) reklamirana je sloganom »Garbo govori«, a ta uloga prostitutke zaljubljene u ir. mornara donosi joj i prvu nominaciju za Oscara. Poč. 30-ih godina nastupa »zlatno razdoblje« njezine karijere. Najuspjelije uloge su joj: žene razapete između ljubavi i baleta, a koja se napokon odlučuje za balet, u filmu Grand Hotel (E. Goulding, 1932); Šved. kraljice koja se odriče prijestolja radi ljubavi u Kraljici Kristini (R. Mamoulian, 1934); naslovne uloge u Ani Karenjinoj (C. Brown, 1935), Dami s kamelijama (G. Cukor, 1937, 2. nominacija za Oscara) i Mariji Walewskoj (C. Brown, 1937). Jedini film (uz ne odveć uspjeli Kao što me želiš, 1931, G. Fitzmauricea, po L. Pirandellu) koji ne pripada žanru melodrame jest Ninočka (E. Lubitsch, 1939, 3. nominacija za Oscara), satirička komedija (reklamirana sloganom »Garbo se smije«) s ljubavnim zapletom, u kojoj glumi sovj. funkcionarku zaljubljenu u zapadnjačkoga plemićkog spletkara (M. Douglas). Nakon neuspjeha Žene s dva lica (G. Cukor, 1941) povlači se s filma.

G. je jedna od prvih evr. glumica koja je postala vrhunskom hollywoodskom zvijezdom. Izuzetno lijepa, visoka i vitka, lica koje odaje, bogat unutrašnji život i odsutnost svake površnosti, bila je nadasve podobna za romant. uloge tajanstvenih, nedostižnih fatalnih žena, koje sâmom svojom prisutnošću »tjeraju« muškarce da se u njih zaljubljuju, unesrećujući i njih i sebe ne zbog zloće, već zbog spleta sudbinskih okolnosti; zbog toga, u nekim autoritativnim tipologijama film. zvijezdâ (npr. onoj E. Patalasa) ne pripada tipu → fatalne žene, već tipu → vampa.

Status jedne od najvećih film. zvijezda svih vremena, kao i stvaranje mita o sebi (koji traje dugo poslije njezina povlačenja, pa i dan-danas — naziv »božanstvena Greta«) duguje nekolikim raznorodnim čimbenicima. Njezine su najslavnije uloge bile u oporbi i sa stvarnošću ekon. krize 30-ih godina i s filmovima najreprezentativnijim za to vrijeme (npr. gangsterskima, a poslije i optimistički intoniranim komedijama). Partneri su joj najčešće bili tada najpopularniji → latinski ljubavnici R. Cortez, A. Moreno, R. Taylor i J. Gilbert. Njezin film. izgled kreirao je snimatelj W. H. Daniels (snimio je 12 njezinih filmova), koji je otkrio da ona na gledatelja najjače djeluje u krupnim planovima i totalima, dok u srednjima zna djelovati i nezgrapno. Glumački pokazuje razvojnu liniju od teatralnosti karakteristične za nij. razdoblje prema većoj suzdržanosti u zvučnome; ipak, i kasnije je zadržala ponešto patetičnosti u nastupu, no strašću, proživljenošću i iskrenošću u svojim je najboljim ostvarenjima znala biti vrlo uvjerljivom. U skladu s ulogama bio je i njezin privatni život; nekomunikativnu i tajanstvenu (prema mjerilima hollywoodske javnosti), nazivali su je »švedskom sfingom« i »misterioznom strankinjom«; tako su i njezine ljubavne veze bile uglavnom predmetom nagađanja (spominju se dirigent L. Stokowski, te njezini česti film. suradnici R. Mamoulian, J. Gilbert i C. Beaton).

Uvijek je bila popularnija u Evropi no u SAD (samo je jednom — 1932 — na listi desetoro najkomercijalnijih glumaca), pa i u činjenici što se njezini filmovi više nisu mogli prodavati zaraćenoj Evropi treba tražiti uzroke njezina preranog povlačenja. Producenti su je otada često pokušavali privoljeti da se vrati filmu, no ona je nastavljala živjeti krajnje povučeno. Dvaput je od newyorških film. kritičara proglašena glumicom godine (1935. za Anu Karenjinu, 1936. za Damu s kamelijama); god. 1954. nagrađena je specijalnim Oscarom za svoj doprinos film. umjetnosti, koji — međutim — nije osobno primila.

Ostale uloge: Ljubav (E. Goulding, 1927, po motivima Ane Karenjine L. N. Tolstoja); Tajanstvena dama (F. Niblo, 1928); Žena ljubavnih afera (C. Brown, 1928); Divlje orhideje (S. Franklin, 1929); Poljubac. (J. Feyder, 1929); Jedino mjerilo (J. S. Robertson, 1929); Romanca (C. Brown, 1930); Inspiracija (C. Brown, 1931); Susan Lennox (R. Z. Leonard, 1931); Mata Hari (G. Fitzmaurice, 1932); Obojeni veo (R. Boleslawski, 1934).

LIT.: I. Urezov, Greta Garbo, Moskva 1927; M. MacBride, Greta Garbo, New York 1932; R. Wild, Greta Garbo, London 1933; B. E. Laing, Greta Garbo: The Story of a Specialist, Gifford 1946; R. Page Palmborg, The Private Life of Greta Garbo, Garden City 1951; Th. Huff, The Career of Greta Garbo, New York 1951; E. Taflin, Garbo, en stjärnas wäg, Stockholm 1955; J. Bainbridge, Garbo, Garden City 1955; F. Billquist, Garbo: A Biography, New York 1960; M. Conway/D. McGregor/M. Ricci, The Films of Greta Garbo, New York 1963; R. Durgnat/J. Kobal, Greta Garbo, New York 1965; N. Zierold, Garbo, New York 1969; L. Carr, Four Fabulous Faces: Garbo, Swanson, Crawford, Dietrich, New Rochelle 1970; T. Sjolander, Garbo, New York 1971; C. Beaton, Memoirs of the 40's, New York 1973; M. McCreadie (urednica), The American Movie Goddess, New York 1973; R. Corliss, Greta Garbo, New York 1974.

B. Vid.


Citiranje:
GARBO, Greta. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 12.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1876>.

kratice i simboli