FORD, John

FORD, John (pr. ime Sean Aloysius O'Fearna, anglizirano O'Feeney), am. redatelj i producent (Cape Elizabeth, Maine, 1. II 1895 — Palm Springs, California, 31. VIII 1973). Najmlađe, trinaesto dijete u obitelji ir. emigranata-katolika; otac mu je bio gostioničar u Portlandu (blizu Fordova rodnog mjesta), gdje je F. pohađao gimnaziju. Maturiravši 1913, neko vrijeme radi u propagandnom odjelu tvornice obuće; iste godine odlazi u Hollywood k bratu Francisu Fordu — glumcu, redatelju i scenaristu kompanije Universal. U bratovoj ekipi isprva je scenski radnik i rekviziter, zatim kaskader (navodno i u Rađanju jedne nacije, 1915, D. W. Griffitha) i napokon epizodist u filmovima i serijalima. Tada mijenja ime u Jack (engl. ekvivalent za irsko Sean), a prezime — kao i brat — u Ford (navodno zbog divljenja prema engl. dramatičaru Johnu Fordu); kasnije (1923) i ime Jack mijenja u John. Samostalno režira od 1917. u kompaniji Universal (1921—31. radi za Fox, a potom je slobodan i radi za različite kompanije); od 1947. režira i u okviru vlastite kompanije Argosy Films koju je osnovao zajedno sa M. C. Cooperom. U tom, još uvijek filmografski nedostatno obrađenom razdoblju stvaralaštva režira većinom kratkometr. vesterne, uglavnom sa svojim omiljelim glumcem iz tog vremena H. Careyjem (po nekim izvorima čak 31 film) te neke sa B. Jonesom, H. Gibsonom i T. Mixom. Od tih filmova osobito su zapaženi Precizno nišanjenje (Straight Shooting, 1917), Obilježeni (The Marked Men, 1917), Prognanici iz Poker Flata (The Outcasts of Poker Flat, 1919) i Cameo Kirby (1923, prvi pod imenom John Ford); izvanredan uspjeh postiže 1924. vesternom Željezni konj (The Iron Horse), o izgradnji transameričke pruge, po mnogim mišljenjima najuspjelijim vesternom nij. razdoblja (uz film Karavana ide na Zapad, 1923, J. Cruzea). Stečeni ugled potvrđuje i s više narednih filmova, posebno s Tri loša čovjeka (Three Bad Men, 1926, njegov posljednji vestern do Poštanske kočije, 1939), o trojici odmetnika koji se žrtvuju zbog izgubljene djevojke. Već u toj fazi stvaralaštva F. iskazuje odlike najkarakterističnije za svoje »klasične« filmove — retoričnost kojom nepogrešivo stvara simpatije za svoje junake, psihološki nijansirano profiliranje likova, osoben spoj romantike i realizma, osjećaj za ritam i lako razvijanje radnje. U zv. razdoblju (prvi mu je zv. film Napoleonov brijač — Napoleon's Barber, 1928) vrlo brzo svladava režijske probleme koje donosi unošenje zvuka u film. Prvi uspjeh postiže pustolovnim filmom Muškarci bez žena (Men without Women, 1929), u kojem započinje dugogodišnju suradnju sa scenaristom → D. Nicholsom. I dalje vrlo plodan — do II svj. rata godišnje režira 2 do 3 filma — izmjenjuje uspjehe s neuspjesima (koji su sve rjeđi). Prvu veću tematsku novost u njegovu opusu predstavlja adaptacija istoimenog romana S. Lewisa Arrowsmith (1932), o idealističnom liječniku-znanstveniku (R. Colman) kojeg mimoilaze i slava i dobrobit. Od istaknutijih filmova slijede: Izgubljena patrola (The Lost Patrol, 1934), o jedinici napadnutoj od nepoznatog neprijatelja u pustinji Mezopotamije, djelo u kojem ingeniozno koristi zvuk (napadač se ne vidi tijekom cijelog filma, nazočan je samo smrtonosnim hicima); Cijeli grad priča (Whole Town's Talking, 1935), komedija o anonimnom činovniku kojeg zamjenjuju s poznatim gangsterom (oba igra E. G. Robinson), djelo slično komedijama F. Capre (samo što F. bogatije razrađuje likove); Potkazivač (The Informer, 1935), melodramatičan, ali i sugestivan portret priglupoga i dobroćudnog izdajnika (V. McLaglen) ir. oslobodilačkog pokreta Sinn Fein iz 1922; za taj film dobiva svoga prvog Oscara za režiju, a on mu je i poticaj za češće posizanje za pov. tematikom (s naglaskom na prikazu individualnih sudbina, a ne na analizi pov. događanja). Tako iduće godine nastaju Zatočenik otoka morskih pasa (The Prisoner of Shark Island), o sudbini liječnika koji je pomogao ubojici am. predsjednika A. Lincolna, i Marija, škotska kraljica (Mary of Scotland), o posljednjoj šk. vladarici. Potonji, kao i Potkazivač, te Plug i zvijezde (The Plough and the Stars, 1937), prema drami S. O'Caseyja, jasno označuju početak njegova novog tematskog kruga — zanimanja za domovinu svojih predaka — Irsku, te za neengl. dijelove Vel. Britanije. Potkraj 30-ih godina nastaje i njegovo prvo remek-djelo, po mišljenju nekih povjesničara filma prvi »supervestern« Poštanska kočija (Stagecoach, 1939), u kojem se akciona dramaturgija vesterna te, u osnovi stereotipna, priča o putovanju na Zapad uvjerljivo i organski prožimlju sa suptilnom deskripcijom brojnih karaktera; u tom djelu prvi put u većoj ulozi angažira jednog od svojih najomiljenijih glumaca, J. Waynea, koji uz H. Fondu, V. McLaglena, W. Bonda, J. Carradinea, B. Fitzgeralda i A. Devinea čini glum. okosnicu većine njegovih daljnjih projekata. Iste godine velik uspjeh postiže i Mladim Lincolnom (Young Mr. Lincoln), u kojem — većinom u obliku sudskog filma — prikazuje Lincolnovu (H. Fonda) mladenačku advokatsku karijeru. Kraj predratnog razdoblja obilježavaju filmovi koji predstavljaju nov stadij u razvoju Fordova svjetonazora — djela koja su izraz adoracije »malog čovjeka« i u kojima je naglasak često na krajnjoj ekon. bijedi (kakvu u to vrijeme prikazuju samo još najnapredniji am. dokumentaristi). U Plodovima gnjeva (The Grapes of Wrath, 1940, drugi Oscar za režiju), prema istoimenom romanu J. Steinbecka, prikazana su stradanja farmerâ koje je uništila velika ekon. kriza; posebno fasciniraju dočaravanje beznadnosti njihova položaja i portretiranje protagonista (H. Fonda) koji je odlučio život posvetiti borbi za prava siromašnih. Dugo putovanje kući (Long Voyage Home, 1940), prema jednočinkama E. O'Neilla, film mozaične dramaturgije, saga je o pomorcima, ispunjena slutnjama nadolazećeg rata, a Duhanski put (Tobacco Road, 1941), prema istoimenom romanu E. Caldwella, prikazuje osiromašene, primitivne žitelje ruralne Georgije. Napokon, 1941. režira film Kako je bila zelena moja dolina (How Green Was My Valley, treći Oscar za režiju), nostalgično djelo u kojem Irsku »zamjenjuje« Wales; premda apologija patrijarhalne obitelji, taj možda najsentimentalniji Fordov film dočarava svu težinu života radničke klase (konkretno, rudarâ u ugljenokopima) i djeluje kao oda anonimnim, »običnim« ljudima. Takvu Fordovu orijentaciju prekida izbijanje II svj. rata, u kojem služi u mornarici; tada snima i nekoliko dokum. filmova za koje dobiva 2 Oscara (Bitka za Midway — Battle of Midway, 1942, i Sedmi prosinca — December 7th, 1943, u kojem je suredatelj sa G. Tolandom). Inače, njegova veza s oružanim snagama počela je već ranije (prema nekim sve mjerodavnijim izvorima, 1940. organizirao je vlastitu kontraobavještajnu jedinicu), a nastavila se i nakon rata (tako, F. snima nekoliko dokum. filmova o ratu u Koreji, a kao rezervist napreduje do čina kontraadmirala). Nakon rata najprije režira ratni film Žrtvovani (They Were Expendable, 1945), o operacijama na Pacifiku, a potom kroz 5 godina dominiraju vesterni (tada definitivno stječe ugled najboljeg redatelja tog žanra). Najuspjeliji od njih je Moja draga Klementina (My Darling Clementine, 1946); to njegovo drugo remek-djelo u žanru usredotočuje se na odnos dviju legendarnih osobnosti s Divljeg zapada, šerifa Wyatta Earpa i revolveraša, liječnika i desperatera Doca Hollidaya; u njemu više no ikad ranije dolaze do izražaja Fordova sposobnost izmjenjivanja komičnoga i dramatičnoga, spajanja romantičnoga i realističnoga, akcija i lirskih komponenti. Od vesterna koji slijede, Na apaškoj granici (Fort Apache, 1948) posebno je zanimljiv — zbog kritičkog opserviranja voj. uskogrudnosti i zbog prikaza Indijanaca sa, za ono vrijeme neuobičajenim, simpatijama. Slijede Tri kuma (Three Godfathers, 1949), nova obradba nij. vesterna Obilježeni iz 1917, Junaci Zapada (She Wore a Yellow Ribbon, 1949), Karavana hrabrih (Wagonmaster, 1950) te Rio Grande (1950); nakon toga, kroz idućih 10 godina snima samo jedan vestern — Tragače (The Searchers, 1956); ta priča o zapadnjaku (J. Wayne) koji nakon duga lutanja Divljim zapadom pronalazi djevojčicu koju su oteli Indijanci epsko je djelo u kojem se romant. komponente izmjenjuju s tmurnijim tonovima, a nekadašnji zaljubljenički odnos prema toj građi s ambiguitetnim komentarom (u anketi londonskog film.časopisa »Sight and Sound« 1982. Tragači su uvršteni među najbolje filmove svih vremena). Općenito, pedesete godine predstavljaju razdoblje Fordovih traganja za novim žanrovskim uporištem, ali i početak sumnji u vlastiti svjetonazor. Režira ratne filmove, od kojih je najuspjeliji Cijena slave (What Price Glory, 1952), s temom iz I svj. rata, zatim pustolovne (npr. Mogambo, 1953, s radnjom u Africi), te 2 iznimno uspjele komedije — Miran čovjek (The Quiet Man, 1952, četvrti Oscar za režiju igr. filma), lirska priča, smještena u ir. seoskom okolišu, o povratniku iz SAD (J. Wayne) koji se pokušava prilagoditi novoj okolini, s galerijom slikovitih likova, zapamtiv i po »frenetičnoj« tučnjavi u finalu, te Koga sunce grije (The Sun Shines Bright, 1953), svojevremeno potcjenjivana nostalgična lirsko-komična skica s am. Juga. Uopće, komponenta nostalagije sve je jača u tom razdoblju — kulminira u filmu Posljednji poklič (The Last Hurrah, 1958), o posljednjem pokušaju grupe ostarjelih političara da s prevladanim idejama pobijede na izborima, svojevrsnom »opijelu« svim veteranima i gubitnicima. Sumnja u vlastiti svjetonazor otada ga gotovo ne napušta do kraja karijere, a i filmovi mu u prosjeku postaju sve ideologiziranijima. Tako, Konjanici (The Horse Soldiers, 1959), gdje temu iz am. građanskog rata koristi i kao optužbu ratovanja kao takvog; vestern Crni narednik (Sergeant Rutledge, 1960) prigoda je pak za iskaz antirasističkih stavova; Jesen Čejena (Cheyenne Autumn, 1964), prema istinitom događaju, prikaz je politike genocida prema Indijancima. Vrhunac toga završnog razdoblja karijere svakako je film Čovjek koji je ubio Liberty Valancea (The Man Who Shot Liberty Valance, 1962), gotovo komorni vestern čijom strukturom dominiraju originalno izvedene retrospekcije, ujedno i Fordov prvi polit. vestern, tragična parabola na tradiciju nasilja u am. političkom životu. Šezdesetih godina snima još vestern Dva jahača (Two Rode Together, 1961), epizodu Građanski rat (The Civil War) omnibusa Kako je osvojen Divlji zapad (1962), komediju Taj prokleti Donovan (Donovan's Reef, 1963) i, kao posljednji, film Sedam žena (7 Women, 1966), o sudbini misionarki u predratnoj Kini. U to vrijeme najprije se odlučuje, a potom odustaje od snimanja filma o ratu u Vijetnamu te se — oslabjela vida, slomljena kuka i općenito narušena zdravlja — povlači iz javnog života. Umro je od raka.

Fordov opus izraz je divljenja prema prošlosti SAD i povjerenja u njezine proklamirane demok. principe. Nazivan »šampionom izgubljenih stvari« (etosa am. Juga, mentaliteta pionirskih dana zemlje, patrijarhalnih nazora, »viteštva«, prošlosti uopće, religioznosti, »društva muškaraca« itd.), smatran je zbog toga konzervativcem, pa i reakcionarom; F. je, međutim, te poglede u svome, u srži populističkom opusu, najčešće prevladavao — iskrenošću i nehinjenim čovjekoljubljem (izvanredno rijetko prikazuje potpuno negativne ličnosti), ljubavlju (poput Chaplinove i De Sikine) za obične »male ljude«, motivom prijateljstva i solidarnosti koji znaju povezati i vrlo različite osobe, također i humorom, a u filmovima suvremene tematike redovito i kritičkim opservacijama. S takvim osobinama u skladu je i njegova neprijeporna sposobnost djelovanja na osjećaje gledateljâ (u rasponu od izazivanja sućuti do krajnje radosti), identificiranja gledateljâ s likovima te dramaturgija utemeljena na izmjenama komičnoga i dramatičnoga. Te učinke postizao je prije svega pažljivim upravljanjem glumcima, nadarenošću da otkrije dijelove koji sugestivno svjedoče o cjelini te diskretno eliptičnim izlaganjem koje je bilo presudno u tvorbi ritma i lakoće razvijanja priče. Budući da ga prvenstveno zanima emotivna dimenzija likova, posebno mu pogoduju priče s duljom radnjom (vezane uz putovanja, »odiseje Divljim zapadom« tipa kronike itd.) koje omogućuju postupnu razradu likova. Intimističke elemente vrlo vješto unosi u komediju te u izrazito akcione žanrove, u kojima pokazuje sposobnost realizacije i vrlo spektakularnih prizora. Općenito smatran jednim od najvećih am. redatelja zv. razdoblja (takvo je priznanje i službeno dobio u anketi film. kritičarâ na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958), dobio je najviše Oscara za režiju igr. filmova (4) u povijesti te nagrade, kao i 2 za dokumentarne. Pripisuje mu se oko 65 nij. filmova, a u zv. razdoblju režirao je 62 filma. Nosilac je prvog priznanja za životno djelo Američkoga filmskog instituta 1973. Na prvom FEST-u 1971. odlikovan je Ordenom jugoslavenske zastave sa zlatnim vijencem. O njemu je P. Bogdanovich 1971. snimio cjelovečernji dokum. film Režija John Ford.

Ostali važniji nij. filmovi: Čejenov drugar (Cheyenne's Pal, 1917); Fantomski jahači (The Phantom Riders, 1918); Konjska privezišta (Hitchin' Posts, 1920); Pravi drugari (Just Pals, 1920); Sigurna paljba (Sure Fire, 1921); Akcija (Action, 1921); Sjeverno od zaljeva Hudson (North of Hudson Bay, 1923); Munja (Lightnin', 1925); U znaku djeteline (The Shamrock Handicap, 1926); Plavi orao (The Blue Eagle, 1926); Uz struju (Upstream, 1927); Četiri sina (Four Sons, 1928); Krvnikova kuća (Hangman's House, 1928); Policajac Riley (Riley the Cop, 1928).

Ostali zv. filmovi (igrani): Posmrtna straža (The Black Watch, 1929); Pozdrav (Salute, 1929); Rođen nesmotren (Born Reckless, 1930); Uz rijeku (Up the River, 1930); More dolje (Seas Beneath, 1931); Derište (The Brat, 1931); Zračna pošta (Air Mail, 1932); Pȕt (Flesh, 1932); Hodočašće (Pilgrimage, 1933); Doktor Bull (Doctor Bull, 1933); Svijet ide dalje (The World Moves on, 1934); Sudac Priest (Judge Priest, 1934); Parobrod iza okuke (Steamboat around the Bend, 1935); Mala Willie Winkie (Wee Willie Winkie, 1937); Uragan (The Hurricane, 1937); Četiri čovjeka i propovjednik (Four Men and a Prayer, 1938); Podmornička patrola (Submarine Patrol, 1938); Bubnjevi duž Mohawka (Drums along the Mohawk, 1939); Bjegunac (The Fugitive, 1947); Kad se Willie vraća kući (When Willie Comes Marching Home, 1950); Duga siva linija (The Long Gray Line, 1955); Gospodin Roberts (Mister Roberts, 1935, suredatelj sa M. LeRoyem); Krila orlova (Wings of the Eagles, 1957); Mjesec izlazi (The Rising of the Moon, 1957); Gideonov dan (Gideon's Day, 1958); Za ljubav i slobodu (Young Cassidy, 1965, suredatelj sa J. Cardiffom).

LIT.: J. Mitry, John Ford, Paris 1954/Paris 1961; T. Kezich, John Ford 1958; Ph. Hau diquet, John Ford, Paris 1966; Izbor tekstova iz časopisa »Cahiers du Cinéma«, 8 redatelja — 8 razgovora. Bunjuel, Viskonti, Drajer, Bergman, Lousi, Ford, Drju i Likok, Beograd 1967; P. Bogdanovich, John Ford, London 1967/Berkeley 1968; P. Calum (urednik), John Ford. En dokumentation, København 1968; M. Burrows, John Ford and Andrew V. McLaglen, Cornwall 1970; J. Baxter, The Cinema of John Ford, London/New York 1971; »Focus on Film«, No. 6 (broj posvećen J. Fordu), London 1971; F. Ferrini, John Ford, Firenze 1973; J. McBride/M. Wilmington, John Ford, London 1974; J. A. Place, The Western Films of John Ford, Secaucus 1974; N. D. Warfield, The Man Who Shot Liberty Valance, New York 1975; A. Sarris, The John Ford Movie Mistery, London 1976; A. Sinclair, John Ford, New York/London 1979; D. Ford, Pappy: The Life of John Ford (by His Grandson), Englewood Cliffs 1980; L. Anderson, About John Ford, London 1981.