FONDA, Henry

traži dalje ...

FONDA, Henry, am. filmski, kazališni i tv-glumac (Grand Island, Nebraska, 16. V 1905 — Los Angeles, 12. VIII 1982). Otac → Jane F. i → Petera F. Potomak niz. doseljenikâ, utemeljiteljâ gradića Fonda kraj New Yorka. Studirao novinarstvo na sveučilištu Minnesota; napustivši studij, radi kao bankovni činovnik. Glumom se počinje baviti na poticaj Dorothy Brando (majke Marlona B.), čijoj se kaz. družini u Omahi (Nebraska) pridružuje 1925. God. 1929—34. glumi na Broadwayu; na film dolazi nakon što se istaknuo u komadu Farmer se ženi F. B. Elsera i M. Connellyja, po kojem V. Fleming 1935. snima istoimeni film. Njegov uspon u Hollywoodu je munjevit; visok i vitak, duga »klizećeg« koraka, možda ne odveć privlačan, ali odišući poštenjem i autoritetom te ulijevajući povjerenje, uglađen i uvijek zamišljen, često i s nešto pritajene tuge, tumačeći uporne → momke iz susjedstva (kao jedini u tipu koji ponekad i strada), gotovo »protiv volje« neodoljive za žene, F. ubrzo postaje oličenjem idealâ New Deala. Jedan je od omiljelih glumaca J. Forda, a snima i za dr. vrhunske redatelje (npr. F. Langa, W. Wylera i H. Hathawaya). Krajem 1942. odlazi kao mornarički oficir na Pacifik; iz rata se vraća odlikovan. Krajem 40-ih godina, razočaran stanjem u Hollywoodu, posvećuje se isključivo kazalištu i 1949—55. igra na Broadwayu. Nakon trijumfa s Gospodinom Robertsom Th. Heggena i J. Logana, istom se ulogom 1955. vraća filmu; kako se oko koncepcije lika razišao sa J. Fordom, režiju je preuzeo M. LeRoy. S više ulogâ karizmatskih ličnosti i boraca za pravdu ubrzo vraća i učvršćuje raniju popularnost, pa 60-ih godina slovi kao »hollywoodski kip slobode«. Sedamdesetih godina, međutim, prihvaća uglavnom uloge koje otkrivaju naličje »američkog sna«. God. 1978. dodijeljena mu je nagrada za životno djelo Američkoga filmskog instituta, a neposredno pred smrt dobiva svoga jedinog Oscara za ulogu ostarjelog oca obitelji koji svodi životnu bilancu u Ljetnikovcu (1981) M. Rydella.

Odmjerene glum. tehnike, bez velikih gesta, no uvijek izuzetno pribran i sposoban da na gledatelje prenese svoja stanja, ostvario je širok raspon ulogâ, od kojih su mu najviše odgovarale one u 2 ekstrema: superiornih, pobjedonosnih osoba, odn. žrtava bez šansi i izbora. U filmu Samo jednom se živi (1937) F. Langa žrtva je pravosudne zablude koju zla kob tjera da zaista i počini umorstvo; u Jezabeli — demonskoj ženi (1938) W. Wylera ponosno odbija ćudljivu južnjačku ljepoticu (B. Davis); u Mladom Lincolnu (1939) J. Forda u naslovnoj ulozi imponira smirenošću i nepokolebljivošću; u Plodovima gnjeva (1940) istoga redatelja, u ulozi (po većini kritičarâ najboljoj u karijeri) kojom se vinuo u sâm vrh glum. zvijezdâ, bori se za prava farmerâ koje je velika ekon. kriza posve osiromašila; kao legendarni Wyatt Earp u Mojoj dragoj Klementini (1946) J. Forda oličenje je borca za pravdu; u filmu Na apaškoj granici (1948) istoga autora odigrao je jednu od rijetkih uloga »negativca« — degradiranog oficira koji se želi rehabilitirati nesmiljenim ratom protiv Indijanaca; u Krivo optuženom (1957) A. Hitchcocka povučeni je »mali čovjek« nemoćan da dokaže svoju nevinost; nepokolebljivi »pozitivac« ponovno je u Dvanaest gnjevnih ljudi (1957) S. Lumeta, gdje se kao porotnik bori protiv soc., rasnih i generacijskih predrasuda; u adaptaciji Rata i mira (1956) K. Vidora kontemplativni je Pjer Bezuhov. Često je glumio visoke političke (npr. Prijedlog i usvajanje, 1962, O. Premingera), policijske (npr. Inspektor Madigan, 1968, D. Siegela) i vojne (npr. Bitka za Midway, 1976, J. Smighta) ličnosti, a u Kritičnoj točki (1964) S. Lumeta čak i predsjednika SAD (smatra ga se najboljim »filmskim predsjednikom«); takve je osobe uvijek donosio kao očinski brižne ljude od povjerenja. Vrativši se potkraj karijere vesternima, bira uloge koje se ironijski odnose spram tradicije koju je nekad i sam predstavljao, tako u filmu Bilo jednom na Divljem zapadu (1968) S. Leonea. Sa svojom djecom-glumcima nije se najbolje slagao, pa je — već bolestan — tek filmovima Wanda Nevada (P. Fonda, 1979) i Ljetnikovac (uz Jane F.) demonstrirao obiteljsko pomirenje. Nastupio je ukupno u više od 80 filmova. Potkraj karijere dosta je nastupao i na televiziji, a nije zapuštao ni kazalište. God. 1981. objavio je autobiografiju Moj život (My Life).

Izuzetno popularan od potkraj 30-ih godina pa do smrti, postao je jednom od legendi am. filma. Inkarnirajući vrijednosti Amerike iz pionirskih dana, umio je, zahvaljujući slojevitosti svoje glum. ličnosti, istodobno navještati i korijene njenih aktualnih kriza.

Ostale važnije uloge: Put prema istoku (H. King, 1935); Staza usamljenog bora (H. Hathaway, 1936); Raspikuća (R. Walsh, 1936); Ta izvjesna žena (E. Goulding, 1937); Slim (R. Enright, 1937); Sjeverni mrijest (H. Hathaway, 1938); Blokada (W. Dieterle, 1938); Priča o Alexanderu Grahamu Bellu (I. Cummings, 1939); Bubnjevi duž Mohawka (J. Ford, 1939); Jesse James (H. King, 1939); Povratak Franka Jamesa (F. Lang, 1940); Lilian Russell (I. Cummings, 1940); Chad Hanna (H. King, 1940); Lady Eve (P. Sturges, 1941); Ti mi pripadaš (W. Ruggles, 1941); Muška životinja (E. Nugent, 1942); Velika ulica (I. Reis, 1942); Prstenje na njenim prstima (R. Mamoulian, 1942); Priče s Manhattana (J. Duvivier, 1942); Omča za vješanje (W. A. Wellman, 1943); Duga noć (A. Litvak, 1947); Daisy Kenyon (O. Preminger, 1947); Bjegunac (J. Ford, 1947); Čuda se događaju (K. Vidor, 1948); Metalna zvijezda (A. Mann, 1957); Njena jedina ljubav (S. Lumet, 1957); Čovjek sa zlatnim koltom (E. Dmytryk, 1959); Čovjek koji je razumio žene (N. Johnson, 1959); Najduži dan (K. Annakin, A. Marton i B. Wicki, 1962); Kako je osvojen Divlji zapad (J. Ford i H. Hathaway, 1962); Spencerova planina (D. Daves, 1963); Najbolji čovjek (F. J. Schaffner, 1964); Seks i samostalna djevojka (R. Quine, 1964); Lutalice (B. Kennedy, 1965); Prva pobjeda (O. Preminger, 1965); Bitka u Ardenima (K. Annakin, 1965); Velik posao u Dodge Cityju (F. Cook, 1966); Stranac na bijegu (D. Siegel, 1967); Ubojica na konju (B. Kennedy, 1967); Bostonski davitelj (R. Fleischer, 1968); Moja djeca, tvoja djeca, naša djeca (M. Shavelson, 1968); Bio jednom jedan pokvarenjak (J. L. Mankiewicz, 1969); Ne diraj kauboja dok vodi ljubav (G. Kelly, 1970); Kasno je za heroje (R. Aldrich, 1970); Nikad ne popuštaj (P. Newman, 1971); Pepelnica (L. Peerce, 1973); Zmija (H. Verneuil, 1973); Mussolini: posljednji čin (C. Lizzani, 1974); Tobogan smrti (J. Goldstone, 1976); Roj ubojica (I. Allen, 1978); Meteor (R. Neame, 1978); Fedora (B. Wilder, 1978).

LIT.: D. Shay, Conversations, Albuquerque 1969; J. Springer, The Fondas: The Films and the Careers of Henry, Jane and Peter Fonda, New York 1970; J. Brough, The Fabulous Fondas, London 1973; N. Goldstein/The Associated Press, Henry Fonda: His Life and Work, New York 1982.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

FONDA, Henry. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/1752>.