LZMK

Filmska enciklopedija

FINSKA Filmska traka traži dalje ...

FINSKA. Prve projekcije putujućeg kinematografa braće Lumière održavaju se u Helsinkiju u srpnju 1896, oko 7 mjeseci nakon pariške premijere. Prvi stalni kinematograf utemeljen je u Helsinkiju 1904, a već iduće godine počinje kontinuirana proizvodnja film. novosti iz lokalnog života. Prvi igr. film »Tajna točionica« u trajanju od dvadesetak minuta režirali su Louis Sparre i Teuvo Puro (inače poznati kaz. glumac) za Studio Apollo 1907; redovitija proizvodnja započinje tek 1912. Desetak studija djeluje u razdoblju 1912—19, no kratka su vijeka i prestaju s radom nakon što bi proizveli 2-3 filma. Do 1917, kada se F. odvojila od Carske Rusije, snimljeno je oko 25 igr. filmova (većinom izgubljenih) — farsi, ljubavnih filmova i soc. melodramâ. Broj kinematografa naprotiv neprestano raste, od desetak 1905. do 150 u 1915; u nedostatku domaćih, prikazuju se inozemni filmovi — najčešće švedski, danski, ruski i francuski. Osamostaljenje Finske, do kojeg je došlo pobjedom Oktobarske revolucije, donosi stanovit polet nacionalnoj kinematografiji. God. 1919. Erkki Karu i Puro osnivaju Suomi-Filmi Oy, najznačajniju fin. kompaniju nij. razdoblja, u kojoj su ujedno i vodeći redatelji. Snima se pretežno po knjiž. predlošcima, s radnjom najčešće u ruralnom ambijentu; tada je nastao i najuspjeliji fin. nijemi film »Seoski postolar« (1923), koji je Karu režirao po pučkom igrokazu klasika A. Kivia. Karu je režirao i prvi fin. zvučni film »Brodareva nevjesta« (1931), no proizvodnja zv. filmova ustalila se tek po završetku velike ekon. krize 1933. U nij. razdoblju u Finskoj je snimljeno ukupno osamdesetak igranih i oko 700 kratkometr. dokumentarnih filmova (uglavnom film. novosti), a zv. eru zemlja je dočekala s više od 200 stalnih kinematografa.

Sredinom 30-ih godina broj snimljenih igr. filmova nije prelazio desetak godišnje, ali se već krajem desetljeća udvostručava. Taj napredak vezan je uz kompaniju Suomi-Filmi Oy, u kojoj je preminulog Karua naslijedio Toivo Särkkä. Njezine filmove uvelike karakteriziraju teatralnost (zbog utjecaja u Finskoj vrlo popularnog kazališta), tradicionalizam i odsutnost svijesti o realnim društv. odnosima, a najčešći žanrovi su melodrama i komedija, kojima se radnja i nadalje uglavnom odvija u seoskoj idili. Izuzetak su filmovi Nyrki Tapiovaare, redatelja kojeg unatoč kratkom djelovanju (u tridesetoj godini poginuo je u Sovjetsko-finskom zimskom ratu) općenito smatraju najistaknutijim fin. filmašem uopće. Kao lijevi intelektualac, Tapiovaara isprva piše kritike u kojima upozorava na soc. aspekt filma, a potom se prihvaća i režije, smještajući popularne žanrove u stvarni društv. kontekst. Nije imao osobita upliva na suvremenike, no njegove su kritike i filmove ponovno otkrili i slijedili autori novoga vala poč. 60-ih godina. Četrdesete i 50-e godine donose fin. kinematografiji proizvodni procvat. Unatoč II svj. ratu, proizvodnja se tih godina ustalila na dvadesetak filmova godišnje, a broj kinematografa se udvostručio i popeo na blizu 500. Prosječna proizvodnja kretala se 50-ih godina oko 25 filmova godišnje, a broj dvorana narastao je na rekordnih 618. Istaknutiji redatelji su Teuvo Tulio, Valentin Vaala, Erik Blomberg, Matti Kassila, Jack Witikka, Mauno Kurkvaara i, najkomercijalniji među njima, Edvin Laine, tvorac najgledanijeg fin. filma uopće — »Neznanog vojnika« (1955). Početak 60-ih godina donosi potrese i na komerc. i na estetičkom planu. Broj kino-dvorana prepolovljuje se (utjecaj televizije), proizvodnja također, a grupa filmaša novoga vala — isprva napisima, a potom i kao film. autori — trudi se u stvaralački poprilično sterilnu, tradicionalističku i od svjetskih utjecaja dotad izoliranu kinematografiju unijeti ideje Tapiovaare i franc. novog vala. U to vrijeme (1964) i država po prvi put zahvaća u probleme nacionalne kinematografije, a 1966. ublažuje se i dotad stroga cenzura. Osobito se afirmiraju Jörn Donner, koji nakon kritičarskog rada u Finskoj isprva snima u Švedskoj, da bi krajem 60-ih godina osnovao vlastitu kompaniju u domovini, te Risto Jarva čiju »Radnikovu draganu« (1967) smatraju najznačajnijim ostvarenjem fin. novog filma; uz njih se ističu i Eija-Elina Bergholm, Erkko Kivikoski, Raunt Mollberg, Mikko Niskanen, Jaakko Pakkasvitra i Peter von Bagh, autori koji predvode i tijekom 70-ih godina. Proizvodnja filmova, međutim, opada i 80-ih godina, te se ustaljuje, u prosjeku na manje od 10 godišnje (1974. čak samo 2), dok je broj kino-dvorana nešto više od 300, s blizu 10 milijuna posjetitelja godišnje. Najgledaniji su američki i domaći filmovi. U Finskoj se ne održava nijedan međunar. filmski festival.

Dezinteresiranost film. kulturom postupno nestaje tek krajem 60-ih godina. Fakultet vizualnih komunikacija, na kome se studiraju i filmske discipline, utemeljen je 1959. u Helsinkiju, a Finska kinoteka (Suomen Elokuva-arkisto) 1957, također u Helsinkiju (osnivači Donner i Aito Mäkinen). Isto tako, pomalo se budi i zanimanje za vlastitu film. povijest, u čemu prednjači film. publicist Kari Uusitalo.

LIT.: J. Hillier (urednik), Cinema in Finland: An Introduction, London 1975; S. Toiviainen, Musi suomalainen elokuva, Helsinki 1975; K. Uusitalo, Lavean tien sankarit, Helsinki 1975; P. Cowie, Finnish Cinema, Cranbury 1976; K. Uusitalo, Suomen Hollywood on koullut, Helsinki 1981.

D. Mov.


Citiranje:
FINSKA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 27.5.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1720>.

kratice i simboli