FILM STRAVE

FILM STRAVE, također film strave i užasa (prema engl. horror-film), film. žanr, uz znanstvenofantastični film vodeći žanr film. fantastike (→ fantastika na filmu). Veoma uskoga ikonografskog radijusa (susret i borba s demonima raznih vrsta — vampirima, vukodlacima, mumijama, vješticama, živim mrtvacima, ljudskim i životinjskim čudovištima, u zatvorenim prostorima — podrumi, grobnice, stari dvorci, »uklete« kuće, ili u pejzažima ispunjenim tamom, maglom i sl.), pojednostavljene temeljne simbolike (borba »svjetlosti i mraka«, života i smrti, dobra i zla), film strave zapravo uvijek razvija istu osnovnu priču, bez obzira da li namjernik (vrlo čest lik u takvim filmovima) stiže (najčešći početak filmova) u vampirov dvorac, u motel (Psiho, 1960, A. Hitchcocka) ili u hotel (npr. Vidovnjaštvo, 1980, S. Kubricka). Odlikuje se, povremeno, velikom produkcijom i gledanošću, ali i relativno malim brojem umjetnički vrednijih ostvarenja. Pod jakim tematskim utjecajem književnosti, osobito XIX st. (E. A. Poe, R. L. Stevenson, B. Stoker, M. Shelley, A. S. Puškin i dr.), žanr je ipak sposoban da stare arhetipove (Drakula, doktor Frankenstein, doktor Jekyll/gospodin Hyde, Golem itd.) na ekranu oslobodi bogobojazne građanske patine i povremeno (tako am. horror 1920—36) nadahne suvremenijim idejama. Obuhvaća razne oblikovne vrste, od stilizirane drame (Gluho doba noći, 1945, A. Cavalcantija, Ch. Crichtona, B. Deardena i R. Hamera), preko kostimirane parabole (Demonova maska, 1961, M. Bave) do komedije (Bal vampirâ, 1967, R. Polanskog) i suvremene metafore (Rosemaryna beba, 1968, R. Polanskog). Najpoznatije podvrste žanra su: kombinacija horrora s elementima science fictiona (doktor Frankenstein i njegovo čudovište, doktor Jekyll i gospodin Hyde i dr.) i tzv. psihološki film strave (npr. Nakaze, 1932, T. Browninga, Psiho, Kolekcionar, 1965, W. Wylera), gdje se izvor užasa s nadnaravnog premješta na psihopatol. područje.

Začeci filma strave mogu se naći već u opusu G. Mélièsa (krajem XIX st.), a zatim i kod brojnih autora s poč. XX st. (npr. S. de Chomón, G. A. Smith, W. R. Paul, E. S. Porter i dr.); kao podloga najčešće služe bajke te legenda o Faustu i Mefistu.

U SAD već 1902. nastaje prvi film o doktoru Frankensteinu, zatim anonimni autor 1908. stvara prvu verziju doktora Jekylla i gospodina Hydea, a iste godine javljaju se i prve ekranizacije djela E. A. Poea.

Prvi procvat filma strave vezan je za pravac njem. ekspresionizma, od Praškog studenta (S. Rye, 1913) do Fausta (F. W. Murnau, 1926). Ostali najpoznatiji dometi su: Golem (P. Wegener i H. Galeen, 1914, te P. Wegener i K. Böse, 1920), Homunculus (O. Rippert, 1916), Kabinet doktora Caligarija (R. Wiene, 1919), Janusova glava (F. W. Murnau, 1920), Umorna smrt (F. Lang, 1921), Nosferatu (F. W. Murnau, 1922), Sjenke (A. Robison, 1923), Muzej voštanih figura (P. Leni, 1924), Orlacove ruke (R. Wiene, 1925) i Alraune (H. Galeen, 1927, te R. Oswald, 1930). Stare i nove teme horrora služe ovdje za izražavanje dubokih trauma njem. stvarnosti tijekom i nakon I svj. rata.

Drugi značajni val filma strave vezan je za Hollywood 1920—36, a pokriva slutnje, razvitak, kulminaciju i postupno nestajanje velike ekon. krize. Prvi, nij. period, vezan je uz izuzetnog glumca → L. Chaneyja i filmove koje je snimio (1919—29) za redatelja → T. Browninga. Drugi, zv. period, počinje jedinim Chaneyjevim nastupom u zv. filmu (Paklena trojka, 1930, J. Conwaya — remake istoimenoga Browningova nij. filma iz 1925), a nastavlja se s više slavnih ostvarenja Browninga i → J. Whalea, te pojedinim filmovima E. S. Kentona, R. Mamouliana, K. Freunda, te M. Coopera i E. Schoedsacka, da bi prijelaz u sadizam i neosmišljeno nasilje postao vidljiv već u filmovima Crna mačka (E. G. Ulmer, 1934) i Gavran (L. Friedlander, 1935). Donoseći značajan teh. napredak u izvedbi te film. vrste, klasični am. horror označava i bitnu tematsku inovaciju: mahom svi junaci filmova strave na ekranu postaju nosiocima individualne pobune protiv društv. kaosa.

Slijedi dvadesetogodišnja stagnacija (1936—56), u toku koje prevladavaju serije i parodije — izrazito komerc. eksploatiranja arhetipova i mitova horrora; kao rijetke iznimke nastaju: u Francuskoj Vampir (C. Th. Dreyer, 1931), u Njemačkoj Testament doktora Mabusea (F. Lang, 1933), a u Vel. Britaniji omnibus Gluho doba noći (1945).

Od 1957. film strave doživljava komercijalnu i, samo djelomično, ikonografsku renesansu, zahvaljujući nekolicini brit. (npr. T. Fisher u okviru producentske kuće Hammer te R. W. Baker i F. Francis) i am. (npr. W. Castle i E. G. Ulmer s kraja karijere) redatelja. U tradiciji njihovih ostvarenja nastaju brojne »škole« atraktivnoga, ali često neumjerenog variranja osnovnih motiva i mitova žanra, posebno u SAD 70-ih i 80-ih godina (najistaknutiji autori B. De Palma i J. Carpenter).

Umj. film strave i užasa pojavljuje se pak s vremena na vrijeme kao veći ili manji segment u opusima brojnih poznatih redatelja širom svijeta: G. Franjua (Oči bez lica, 1959), M. Bave (Demonova maska), A. Hitchcocka (Psycho, te Ptice, 1963), R. Cormana (8 filmova po Poeu, 1960—64), R. Polanskog (Bal vampira i Rosemaryna beba), W. Friedkina (Istjerivač đavola, 1973), S. Kubricka (Vidovnjaštvo) i dr.

Šezdesetih i 70-ih godina film strave postaje predmetom adoracije tzv. kultistâ. Žanr propagiraju brojni festivali fantastike (npr. u Trstu, Avoriazu i Portu), a javljaju se i specijalizirani časopisi (npr. »Midi Minuit« u Francuskoj).

U jugosl. kinematografiji film strave nije se udomaćio, premda postoje pojedini filmovi koji žanru pripadaju (npr. crtani Zagrebačke škole Šagrenska koža, 1960, I. Vrbanića, Muha, 1966, A. Marksa i V. Jutriše te Mrlja na savjesti, 1968, D. Vukotića, kao i igrani Izbavitelj, 1976, K. Papića i Noć poslije smrti, 1983, B. Ivande) ili sadrže neke njegove elemente (npr. igr. filmovi Z. Tadića).

LIT.: D. Douglas, Horror!, New York 1966; I. Butler, The Horror Film, New York 1967; C. Clarens, An Illustrated History of the Horror Film, New York 1967/London 1968; F. Manchel, Terrors of the Screen, Englewood Cliffs 1970; P. Haining, The Ghouls, New York 1971; R. Huss/T. J. Ross, Focus on the Horror Film, Englewood Cliffs 1972; D. C. Willis, Horror and Science Fiction Films: A Checklist, Metuchen 1972; J. E. Siegel/V. Lewton, The Reality of Terror, New York 1973; D. Gifford, A Pictorial History of Horror Movies, New York 1973; R. Munitić Fantastika na ekranu: Vampiri i galaksije (1931 — 1973), Beograd 1973; D. Price, A Heritage of Horror: The English Gothic Cinema 1946—1972, London 1973; R. F. Moss, Karloff and Company: The Horror Film, New York 1974; A. Eyles/R. Adkinson/N. Fry (urednici), The House of Horror: The Story of the Hammer Films, New York 1974; A. G. Frank, Horror Movies, Secaucus 1974; F. Friedman, Great Horror Movies, New York 1974; M. Lamberti, Transylvanian Catalog, Mount Vernon 1974; W. K. Everson, Classics of the Horror Film, Secaucus 1974; B. Pattison, The Seal of Dracula, New York 1975; D. Annan, Movie Fantastic: Beyond the Dream Machine, New York 1975; Th. G. Aylesworth, Movie Monsters, Philadelphia 1975; R. H. W. Dillard, Horror Films, New York 1976; E. Buscombe Making Legend of the Werewolf, London 1976; J. Brosnan, The Horror People, New York 1976; J. S. Prawer, Caligari's Children: The Film as Tale of Terror, New York/Oxford 1980; Th. Calvin Beck, Screen Queens: Heroines of Hooror, London 1980; Th. Brandlmeier/U. Kurowski/K. Reimer/H. Pillhatsch, Hollywood Horror (1920—1960), München 1980; M. J. Murphy, The Celluloid Vampires. A History and Filmography 1897—1979, Ann Arbor 1980; A. Eyles/R. Adkinson/N. Fry (urednici), The House of Horror. The Complete Story of Hammer Films (Revised and Enlarged), London 1981; D. Hagan, Who's Who of the Horrors and Other Fantasy Films, San Diego/London 1981; D. Cohen, Horror in the Movies, Boston 1982; D. Argento, Enciclopedia illustrata del cinema »horror« e di fantascienza, Roma 1982.