FERNANDEL

FERNANDEL (pr. ime Fernand Joseph Désiré Contandin), franc. filmski, kazališni i tv-glumac (Marseille, 8. V 1903 — Marseille, 26. II 1971). Sin glumca, već kao dijete nastupa s ocem u glazb. komedijama. Kasnije radi kao prodavač, lučki radnik i bankovni činovnik, djelujući istodobno kao amaterski pjevač i zabavljač. Profesionalnu karijeru započinje 1922, igrajući s bratom Marcelom (Duo Sined) u vodviljima, operetama i muz. revijama. Došavši 1928. u Pariz, ubrzo postaje vrlo popularan operetni glumac-pjevač. Na filmu se prvi puta pojavljuje 1930 (Crno i bijelo — započeo R. Florey, dovršio M. Allégret), no punu afirmaciju doživljava u filmovima redatelja M. Pagnola u kojima ostvaruje vrlo uspjele, iako ne komične uloge (npr. Angèle, 1934, i Obnova, 1937). Ulogom prividno frivolnoga, a zapravo melankoličnog frizera u Pozivnici na ples (J. Duvivier, 1937) postaje najpopularnijim franc. komičarom. Njegova komika zasnovana je prvenstveno na izgledu: dugom i tužnom licu »konjskih« zubiju, briljantinom čvrsto zalizane kose; najčešće je tumačio prostodušne likove iz franc. provincije koji obično stradavaju zbog svoje naivnosti, ponekad i prigluposti. Najbolje uloge ostvaruje poč. 50-ih godina, kao sladokusi i raskalašeni redovnik koji pomaže gostima da pobjegnu iz krčme gdje im prijeti smrt u Crvenoj krčmi (C. Autant-Lara, 1951), te kao provincijski tal. župnik u stalnim zadjevicama s komun. gradonačelnikom u prvim filmovima serije o Don Camillu: Don Camillo (J. Duvivier, 1951) i Povratak Don Camilla (J. Duvivier, 1952). Kako je nastupao izuzetno često (ukupno oko 130 filmova, tj. 3—4 godišnje) te najčešće dramaturški nefunkcionalno potencirao odlike izgleda i gegove, mnoge su se njegove uloge izgubile u bezrazložnom pretjerivanju, a i njegov komičarski stil postao je ubrzo zastarjelim. Od sredine 60-ih godina sve se više posvećuje kazalištu i tv-emisijama, kakva je, npr., bila zab. serija Večeras Fernandel, snimana 1968. u Italiji. Samostalno je režirao filmove Bezazlen (Simplet, 1942) i Adrien (1943). Od 1963. suosnivač je i suvlasnik (sa J. Gabinom) producentske kuće Gafer.

Ostale važnije uloge: Beba se kupa (J. Renoir, 1931); Paris-béguin (A. Genina, 1931); Srce jorgovana (A. Litvak, 1932); Četa se zabavlja (M. Tourneur, 1932); Hotel slobodne razmjene (M. Allégret, 1934); Pametnjakovići iz Jedanaeste (Christian-Jaque, 1936); Schpountz (M. Pagnol, 1938); Fric-Frac (C. Autant-Lara, 1939); Akrobat (J. Boyer, 1940); Kći kopača bunarâ (M. Pagnol, 1941); Petrus (M. Allégret, 1946); Milo za drago (M. Soldati, 1950); Topaze (M. Pagnol, 1950); Adhémar (S. Guitry, 1951, i suredatelj); Bonifacije mjesečar (M. Labro, 1951); Frizer za dame (J. Boyer, 1952); Zabranjeno voće (H. Verneuil, 1952); Državni neprijatelj br. 1 (H. Verneuil, 1953); Ovan s pet nogu (H. Verneuil, 1954); Ali Baba i četrdeset hajduka (J. Becker, 1954); Don Camillo i Peppone-poslanik (C. Gallone, 1955); Krojač za dame (J. Boyer, 1956); Put oko svijeta za 80 dana (M. Anderson, 1956); Čovjek u kišnom ogrtaču (J. Duvivier, 1956); Praznik u Parizu (G. Oswald, 1958); Zakon je zakon (Christian-Jaque, 1958); Veliki poglavica (H. Verneuil, 1958); Krez (J. Giono, 1960); Posljednji sud (V. De Sica, 1961); Đavao i deset zapovijedi (J. Duvivier, 1962); Don Camillo monsignore ma non troppo (C. Gallone, 1962); Žena s dva muža (G. Grangier, 1963); Nezahvalno doba (G. Grangier, 1964); Drug Don Camillo (L. Comencini, 1965); Očevo putovanje/Praznik bez radosti (D. de La Patellière, 1966); Sretan kao Odisej (H. Colpi, 1970).

LIT.: Ph. Halsman, ? Qué opina Ud., Fernandel ?, Buenos Aires 1938; C. Rim, Fernandel, Paris 1952; M. Černjenko, Fernandel, Moskva 1968; Ch. Plume, Le livre d'or de Fernandel, Paris 1976; J. Lorcey, Fernandel, Paris 1981.